Na hrvatskoj političkoj sceni nikad nije dosadno, vala.
Od kad je postalo više nego očito kako su dvi najveće stranke, tobože ljevice i tobože desnice, zapravo isti vrag, drugo pakovanje, ponikle iz iste ideologije, nastao je tutanj u jagmi za tkz-u “treću opciju”, koja bi u skladu sa očekivanjem naroda, omogućila da napokon na svome bude više svoj, više slobodan i ohrabren da jasno i glasno iznosi svoje stavove, svoje težnje i svoju viziju “boljeg sutra”, a ne onu koja mu se dirigira iz kojekakvih bjelosvjetskih asocijacija, najčešće u suprotnosti s njegovima.
Rječju da se napokon stvarno osjeti “k’o kod kuće” i da mu stvarno bude bolje u zemlji u čije temelje su uzidane tolike kosti njenih sinova i kćeri kroz sva pusta stoljeća.
Tragom te želje, i opravdanog nezadovoljstva onim što se nudi umisto toga, tu i tamo, bljesne poneki tračak nove nade u vidu “deus ex machina” hrvatske političke scene, da bi se uskoro pokazalo da ne radi.
Da je obotaljen…( toji “deus”).
Tipični scenarij društveno-političke scene u Hrvata; “tresla se brda, rodio se miš”, pokatkad i mrav.

Štaš ti kad ti se strančica od dva i po’ člana, raspadne na dva strančuljka.
Možda bi se raspale i na tri, ali ne može po’ čovika osnovat stranku, nu.
Mora, meseščini, biti barem jedan cili čovik.
Barem do sada.
Kako smo mi uvik “mimosvit”, ne bi čudilo da od dva i po” čovika niknu tri stranke.
Eto, Neovisni za Hrvatsku učiniše upravo to?
Prije njih Živi zid i tako redom.
Uvik isto prođu naše sirote “vikovne težnje”.
K’o da smo se zavitovali, bošprosti.
Čim se pojavi kakva, ipriljuba obećavajuća “svježa krv”, ponadamo se.
Računaš, ne mogu svi bit’ isti…
Pa, uskoro vidiš da mogu.
Samo me stra’ da će tako biti i sa milozvučnim Škorom, za kojeg ne skrivam simpatije.
Postane li pres’jednik, pa se i u njega razočaram, otra u Irsku!
Za sveosve.
Ma, šta u Irsku…?!
U Finsku, na Grenland…što dalje od Hrvatske.
A, opet…možda je u opisu zanimanja političara da budu tak”i, ‘ko će im znat’!
Ako mene pitaš, najradije bih uzela godišnji odmor od svega što smrdi na politiku i političare.
Za sveosve.

Nada Beljan/Tomislavcity