‘Pustite sad svoje sinove i, molimo vas, da ih ne spominjite više ovdje u sudnici. Sudi se vama, a ne sinovima. Tugujte među svoja četiri zida!’
Ovako se nekako, navodno, sutkinja u Vukovaru obratila ocu dvojice sinova poginulih u Domovinskom ratu za tu Hrvatsku u ime koje mu se sada, sa povišenog sudskog postolja, zabranjuje da ih spominje.
(!!!)
Irelevantni su za “svetogrđe” skidanja ćiriličnih ploča zbog kojih im je otac, eto, priveden i ponižavan.
I oni.
Možda i zato jer im domoljublje ne bijaše zanat, nego život.
I usud.
Pa, što netko ima protiv ćiriličnog pisma, pitaju se mnogi uskoduhi, na hrvatskim jaslama gojeni i pregojeni, političari, novinari, saborski zastupnici i svjetina koja ih bira i gura u isturene redove prvih stolica, fotelja, odbora i prijestolja nad narod čiji su sinovi, braća, očevi…za razliku od njih, bili u prvim rovovima iz kojih se mnogi nisu vratili.
Šta će oni imati protiv ćirilice, Bog s vama?!
Ta, podilaženje tuđim interesima ih je i delegiralo za povlaštene položaje u RH.
Ta, nije valjda domoljublje.
Na koncu…nisu njihovi ginuli za Vukovar i Hrvatsku.
Nisu njihove domove gazili tenkovi sa ćiriličnim natpisom, niti su njuške sa 4 ćirilična “C” na čelu, pucale u čelo njihovim sinovima, nego nekim tamo, Bog te pitaj, “živkovićima”.
Zato “živkoviće”, a ne njih, privode i ponižavaju u Tužnoj našoj, slobodnoj zahvaljujući njima.
Njima se izriču “zabrane spominjanja” tih istih sinova nebitnih u očima onih koji su u busijama udobnih domova i fotelja čekali u zasjedi da ti “irelevantni” oslobode zemlju, pa da oni iskoče i uzjašu na vladarsko sedlo s kojega će, umjesto naroda, odlučivati tko je i što je relevantno, a što ne.
Branitelji očito nisu.
Ni živi, ni mrtvi.
Pa, tko onda jest?
Što jest relevantno, g. sutkinjo i po kojoj osnovi?
Po čijoj vagi vrijednosti?
Kojih to vrijednosti?
Vrijednosti nužnog i hitnog uvođenja ćirilice…
Baš u Vukovaru…
Baš onda kad se taj lijepi grad, pod tim pismom na šajkačama, sravnilo sa zemljom ostavljajući za sobom groblje ljudi i domova?
Baš sad im se nešto prohtjelo ćirilice…
Da se “siročići” osjećaju komotnije i lagodnije, kako kažu pristalice ćirilice.
Pa, nije, vele, ćirilica rušila Vukovar, nego ljudi s imenom i prezimenom.
Slažemo se, no zašto isto ne vrijedi za pozdrav ZDS?
I dok se agresore kolektivno abolira od ratne odgovornosti, braniteljima se škopi braniteljsko i domoljubno dostojanstvo prisiljavajući ih da rade i žive pod simbolima pod kojima se, do jučer orilo: “biće mesa…”
Nastavi li se tako igrati sa zmijskim leglom, mogla bi se rugalica i ponoviti.
Samo ovaj put bez dovoljno “živkovića” za dom spremnih.
Oprostiti ne znači pustiti krvoločnog vuka u svoj dom, među svoju djecu…
To bi značilo biti idiot.
Držati ćirilične ploče bitnijim i od žrtava za nju položenih i od svih branitelja i volje cijelog naroda, ravno je nacionalnom samoubojstvu i političkoj retardaciji višeg stupnja.
Ako mene pitaš, smrtonosnog, po netom izborenu slobodu i suverenost.
Suverenost…?
U kojoj se ponižavaju i omalovažavaju oni koji su je omogućili…
Koje se ubija i poslije rata…
Pa, koliko ti vrijede njihovi životi, Tužna naša?
Koliko koštaju sinovi, kada im, i mrtvima, gaziš dostojanstvo?!
I tko ti daje pravo da to činiš tobože u ime naroda, demokracije, progresa…
Jadan ti progres u kojem se branitelje perfidno potiče da na sebe dižu ruke, dok se vaše ruke poslušno dižu za ćirilicu u najvećoj rani hrvatske Duše.
Tražim izraz tragičniji od “tragično” kako bih izrazila ono što zacijelo osjećaju svi hrvatski branitelji i rodoljubi, a napose nesretni roditelji koji pale svijeće pred slikama vlastitog čeda palog za Hrvatsku.
Da ti srce pukne!
Da um pomjeri i duša na nos iziđe od srama i stida od takve slobode i takve suverenosti.

Nada Beljan/Tomislavcity