Dosađujem se jednom, tako, uz Eurosong, taj, nekoć ipriljuba gledljivi, festival glazbene osrednjosti.
Samo da vidim našu predstavnicu, pa da bižim dalje.
Tako ti pomalo gleduckam, pomalo žugam škljocajući druge kanale.
Jeda je više!
Najednom…najavljuju posljednju.
Moliim!!!
A, naša…?!?
Kad prođe naša, missovo ti bilo?!
Pozorno pratim kratki rezime..
CRO..redni broj 10.
Pa, kako mi promače!?
Na engleskom je, eto kako.
Bijaše to english-song, a nikako hrvatska pisma, pa, po čemu ću je pripoznat, de…?
Ne bi li draž Eurovizije treba biti u raznolikosti jezika i glazbenog izričaja, a ne u njihovoj unificiranosti?

Al’, štaš ti kad mali, iskomleksirani narodi, radije pjevaju na lošem stranom, nego na materinjem jeziku, kojeg se, po malo, srame, tamo prid velikim svitom.
U protivnom, pivali bi na svom jeziku.
Nisu zar shvatili zašto se par “velikih” izravno plasira, bez prednatjecanja.
I da kvaliteta pjesme, samo iznimno, odlučuje pobjednika, ako ikad.
Čemu, onda, tuđi jezik?
Zvuči li bolje?
Meni ne?
Hoće li engleski zbilja pomoći da nam zemlje Beneluxa udijele barem bod?
Neće.
I ne samo one.
I od mene će dobiti podjednak broj bodova kao i od njih.
Zapravo, manje.
Ne nulu, nego ništa – zero.
A, to nije isto, kao što u alki nije isto ono legendarno “uništa” i “promašio”, premda nose istu brojčanu vrijednost.
Predstavljati svitu hrvatsku glazbu i hrvatsku dušu na engleskom jeziku, gore je od pogotka “uništa”.
Kada ti materinji jezik zvuči nedovoljno dobro (na bilo kojoj razini), znak je to kompleksa koji se mora liječiti njegovanjem izvornosti, a ne njegovanjem stranoga jezika.

Ako mene pitaš; ta svetogrdna jezična uranilovka, svela je Euroviziju na paradu kiča, a glazbeni izričaj na osrednje ‘engleske popevke’.
Glazba je univerzalna datost koja nadilazi riječi i nema jezika koji je može nagrditi.
Mogu to jedino loši autori i loši izvođači, i druge loše stvarčice oklo toga.
Jezik svakako ne.
Ako je tako, pivaj, brate, na materinjem, k’o Bog zapovida…
Ako ništa drugo, neka barem bude izvorno.

Nada Beljan/Tomislavcity