Većina mojih hercegovačkih vršnjaka odrasla je bez didova.
Ako nisu stradali u ratu, umirali su od sušice, tuberkuloze i ostalih boleština koje su mahom kosile siromašni, neuhranjeni, ekonomski i socijalno nezbrinuti, hrvatski živalj.
Ne znam bi li i oni, da su poživili, poput većine ostalih, otišli u rat spremni vojevati za dom hrvatski pod barjakom, kojeg se, čak i danas, nakon Domovinskog rata, kada je pod njim palo mnoštvo hrvatskih branitelja, kao i nekoć njihovih očeva i didova, jednako sotonizira kao i u vrime titoizma.
Ista želja.
Isti barjak.
Za isti dom.
Poštenog, vridnog, srčanog Hercegovca, četnik je oduvijek najviše mrzio, jer ga se najviše bojao.
Zato jer se jednako vridno borio, kao što je vridno obrađivao zemlju.
Koji drži do čojstva i svetinja; didovine i svojine.
Nemoj mu u to dirati!
A, oni su dirali.
I ne jednom.
U ratu se taj duh zove junaštvom.
U politici tradicionalizmom.
U neprijetljskim očima ustaštvom.
Ovaj prototip hrvatskog čovjeka, daje ponešto jasniju sliku poslijeratnog jada, kada te, do jučer tražene i cijenjene, odlike naglo gube na vrijednosti promećući se u strašni fašizam i zlokobno ustaštvo.
U ratu su poželjni što tradicionalniji i što vatreniji “ognjištari” koji iz tog plamena crpe hrabrost, no ne i u miru kada ih je oportunije skloniti i marginalizirati kao natražnjake.
Zato je Hrvatska u svim ratovima uspravna dok u miru, po inerciji navade, sluganski puzi.
Jer ju ne vode oni koji su za nju bili spremni umrijeti, nego njihovi antipodi spremni izvrtati smisao i vrijednost te spremnosti kako bi zasjeli na mjesta koja im ne pripadaju.
Te mlakonje nisu svjesne opasnosti škopljenja “ognjištarskog duha”, zaslužnog za sve pobjede kroz povijest, kao ni činjenice da svoju teritorijalnu malenost možemo nadomjestiti jedino gorljivim nacionalnim duhom, nikako mrtvim puhalima koji, manje više, parazitiraju na njihovim zaslugama.
Hrvatsku se, međutim, upravo zbog toga duha, proziva kao fašističku, proustašku, natražnjačku…
Titoistički stroj za škopljenje hrvatskog slobodarstva odavno je za to pripremio teren i savršeno odradio zadatak, bacivši kužnu ljagu na domoljublje pređa nastojeći, pod svaku cijenu, protegnuti ju i na današnje branitelje.
Kao što se onomad, sub poena, spremnost za dom, kvalificirala kao izdajnička spremnost za fašizam, jednako se sotonizira i današnja.
Nisu li nas tako, gotovo cilo stoljeće, učili u školama, komitetima, partijskim i inim aktima drugova partizana…
Didovi su vam bili izdajnici.
Sve do jednoga.
Zločinac do zločinca, koljač do koljača.
A, s druge strane nišana dični vitezovi…sve do jednoga.
Boško Buha & Co.
Zagledaš se, pokatkad, u blage didove oči na fotografiji iznad babina uzglavlja tražeći u njima istinu.
I srce ti šapne više od svih partizanskih nadri ‘istorija koje si morao bubati u ime obrazovanja.
Odgovarati za ocjenu to blaćenje svojih kao domaćih izdajica, kvislinga, koljača…
Kako li su se okretali u grobovima, po jamama i škrapama…!
Kako li nas se ponižavalo tjerajući nas da se “obrazujemo” skrnaveći svoje svetinje…!
One iste za koje su oni izginuli.
Obraz-ovani da nam se pljuje u obraz; ponižava i podjarmljuje po diktatu vladajuće ideologije kojoj nije do činjenica, nego do pokorenosti.
I bijasmo pokoreni, ali nikada pokorni.
Dokazao je to Domovinski rat.
Dokazao Vukovar.
Dokazala Oluja.

Ovih dana, kada se hodočasti na vukovarsko groblje, tužni simbol svehrvatskog stradanja za dom spremnih, glavom se uskomešaju sve žrtve na žrtveniku hrvatske slobode.
Svi ti vrući “ognjištari” koje se malo kasnije prekrsti u ustaše, te u ime jalovog bjelosvjetskog građanstva, odbaci na kakvu gomilu nepotrebnih stvari.
Šta će ti domoljublje u miru, misle bezumni.
Nije prikladno i u miru ostajati za dom spreman…to ti je onda izraz fašizma.
Rat je drugo.
Nisi li tada za dom spreman, nema te, sinko!
No, taj duh ne niče iz praznine i šupljine.
Iz beskrvnog hrvatovanja današnjih “gospodskih Kastora” spremnih mnogošta pogaziti za kakvu “masnu kobasu” koja se vrti pred pohlepnim nosom.
Pa, bezumno reže granu na kojoj sjedi i potkopava korijen vlastitog stabla.
Hrvatska mirnodopska politika čini upravo to, dok ratne rane još uvijek krvare.
Žalosno koketira sa ideologijama koje su do njega i dovele.
Nikakvo paradiranje u Vukovaru ne može ublažiti sramotu te bezumnosti suprotne svemu zbog čega je vukovarsko polje, između ostalih, umjesto usjevima, zasijano križevima, još jednom pokazujući za koga se i koliko bilo spremno.
#ZaDom, nego za što!
Zlosretne riječi koje Hrvat ne smije ni pomisliti ne želi li biti jednako žigosan kao i oni od kojih su baštinili tu spremnost.
Istovremeno se Titu, s toliko života na savjesti, odaju zasluge u borbi za tobožnji antifašizam i pozitivne tekovine čovječanstva.
Ako mene pitaš; i sama pomisao na takav antifašizam opako truje srce.
Svirepa ideologija maskirana u antifašizam, najgori je oblik fašizma kojeg osuđuju bezbrojne mu žrtve; mrtve i žive.
Dotle on o samome sebi, još uvijek, ispreda sulude bajke kao onomad djeci o “drugu Titu, ljubičici bijeloj”, na lakrdijaškom derneku štafete njegovu božanstvu triput najsvetijemu, kome je sve bilo podređeno, od vijesti do povijesti.
U usporedbi s njim, Sjeverna Koreja je mačji kašalj.
Jedna tako groteskna povijesna kreatura kamen je temeljac antifašizma po komunjarski.
Ne znaš ti šta je zemlja čedesa, draga Alisa!
Skokni k nama, pa iz prve ruke uči što su reć čedesa.

Nada Beljan/Tomislavcity