Na ploču sam borčansku iz matere pao
Pod Libom i nebom
na kamenu proplakao
na kamenu zaživio
na kamenu mlijeko materino pio
s kamena dozivao braću nestalu
u velikom svjetskom brodlomu
s kamena grlio sestricu Čvrsnicu
Vran planinu, polje samovolje
hajdučke klance, stećke i puteljke

Smrtne ruke pružam u zagrljaj muka i Vrlokuka
Zdravo moj ljubljeno Borčane
od tebe sve moje počinje
a ti grade Tomislavgrade
što u tuđini braća moja rade?

Mir vama što snivate u kamenu zagrljeni
Ruke u ledini i oči u tmini,
vi umrli i vi kraj ognjišta pobijeni
nitko vas i ništa ne može da zamijeni

Mir svemu što pod Libom i nebom
Pod krvavim podnebesjem rađa se i umire
Sve što klija, leti, pliva, gmiže, puže i hodi,
sve što zbori, ječi, plače, pjeva, brodi,
rže, urliče, skiči, zavija i bleji,
u nebeskoj epopeji i  rijeci živodajnoj
gdje se sve slijeva i razlijeva u tisuće boja i zvukova,
plane, zgasne, bljesne, biva i nestaje,
ploveći beskrajem nebeske galije,
i otječe tajnovitim koritom vremena

Kako je teško bilo živjeti gdje smo se rađali
A još teži umirati gdje smo sve živjeli

I ne znam, koja je to sila učinila
Pa je zauvijek u Borčanu moja ljubav zanoćila

Ante Matić – Borčanac