Ako Bog ima problema, neka se obrati nama.” Tako završava knjiga Komitet 300. Riječ je o nekoj vrsti demonsko-masonske “Biblije”. U toj istoj knjizi piše da na planetu ima previše ljudi i da tu brojku treba smanjiti radi spasa čovjeka, koji neće biti po mjeri Boga, nego po njihovoj mjeri. Čak se pozivaju na oca europske misli, filozofa Aristotela, koji je rekao: “Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da nisu i onih koje nisu da jesu.

Broj ljudskih bića u ljudinjaku ne može se smanjiti tako lako klasičnim ratom, ili atomskim, koji bi bio preopasan za sve živo na planetu, pa je tako ostala mogućnost rješavanja sudbine čovjekove u ljudinjaku – biološkim ratom. U dva svjetska rata ubijalo se nožem, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom, metkom… U trećem svjetskom ratu ratuje se bakterijom i virusom. Biološki rat počeo je 2019. godine. U tom, biološkom ratu stradava samo čovjek i nitko drugi od svih živih bića na planetu. Koliko će taj rat trajati, nitko ne zna, pa ni oni koji su ga izmislili, pokrenuli, izazvali i plasirali u sve narode na ovom našemu planetu. Da je tomu tako, zlo i naopako, prije dvije godine, jedan od najbogatijih ljudi na planetu, (Bill Gates) rekao je da će više ljudi nastradati od bakterija i virusa, nego od metaka i raketa. Tko je tu lud?

Pojavio se neki virus u Kini, kojega prozvaše službeno Covid-19, a onako odmilja korona, koji sije strah i smrt Suznom dolinom, kako biblijski pisci nazivaju našu majku Zemlju – Dolina suza, ili Suzna dolina. U Kini, najmnogoljudnijoj državi na planetu, u Whuanu, kao slučajno se omaklo bezbožnim kineskim znanstvenicima, pa im virus pobjegao. I, vidi ti njih, taj njihov virus, oteo se kontroli i pobjegao u Italiju, pa u Iran (prva zemlja je najkatoličkija, a druga najmuslimanskija), a potom je ta korona krenula po drugim zemljama diljem planeta. Ako netko vjeruje u slučaj, neka mu bude. Ja u slučaj i slučajnosti ne vjerujem. Pobjegao ili nije, nepobitna činjenica jest; kineski virus djelo je ljudskih ruku i uma. To je ljudski izum. To nije od Boga. Nije nastalo od same prirode, nego je djelo ljudskih ruku! Nije od nežive tvari. Živo je to nešto od nečega živa. Ne zaboravite da je glavna zadaća demonske masonerije na ovom našemu planetu, da nestane vjere u Boga, da sve bude od čovjeka, po čovjeku i za čovjeka.

Prevodeći knjigu Alberta Eisteina, Misli i ideje, naišao sam na jedan čudan pasus u kojem genijalni fizičar piše o nekom biološkom ratu, koji će nastati zato što je čovjek zloupotrijebio svoju malu moć nad velikom i moćnom prirodom. Čovjek je zloupotrijebio neke prirodne sile u svoje zle namjere, u zla djela. Einstein ide dalje, pa umuje i naslućuje kako će se priroda okrenuti protiv čovjeka, koji nije imao strpljenja i mjere u samoj prirodi stvari i događaja. Davno je napisao mudri Zaratustra: “Čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka.” U našemu slučaju i našemu vremenu i u našoj civilizaciji, istina je negdje u sredini. Jest da je čovjek pokušao sve podrediti sebi i svojim ljudskim slabostima, pa se neke stvari oteše “svemoćnom” biću na dvije noge, koje se čovjekom zove.

Čovjek je pokušao zarobiti prirodu, pa se ona otela i zarobila njega. Čovjek je pokušao izigravat Boga i miješat se u transcendentno. Slučaj one čestice nazvane bozonom, očit je primjer čovjekova sulude želje da nadiđe sebe sama i dosegne moć Stvoritelja, koji će neživu tvar pretvorit u živu stvar. Kineski bezbožni znanstvenici silno su se zaigrali, pa su nanijeli veliko zlo sebi samima, svojemu narodu i ljudskom rodu. Kako stvari stoje?
Već danima sam zatočen i zarobljen, zatočen među četiri zida u ovoj sobi, u nekoj zgradurini podno Sljemena. Niti ja mogu komu, niti itko može meni. Svi smo na samoću osuđeni, na strah i moguću smrt od kineskog virusa. Koliko je samo prevalio kilometara od Whuana do Zagreba, do Moskve, Toronta, Melburna, Punta Arenasa, Berlina, Los Angelesa, Rima…

Oko mene kao da je sve zamrlo, nekamo nestalo od kad se pojavio ovaj strašni kineski virus, ovaj mali gad, koji ljudima nanosi veliki jad. Kao da su sva vrata zatvorena, svi odjeci mrtvi u ovom ratu s malim, opakim i opasnim gadom iz Kine.

U ovoj zimu punoj poniženja i boli nepreboli, u ovom nevremenu buljim prema Sljemenu dok mi se priviđa moje selo Borčane ispod Liba i neba, pa mi se sve pričinja, da u mojoj staroj, rodnoj kamenoj, osamljenoj i pustoj kući, neko tiho ječi, dok vjetar bičevima od studeni udara, gole, ozeble grane jasena o kojem odavno ne visi kosa kovanica, vodir i razapeta janjeća kožica. Tu, na domak tog jasena prag je doma očeva. Tu sam na ganjku i uranku na ploču iz matere pao one strašne zime, zadnje ratne 1945. godine.

Na kamenu sam zaživio, na kamenu san usnio i jedino sam na tom kamenu sretan bio. Na kamenu se i moj san skamenio od teške spoznaje o koroni i našoj sudbini.

Lutao sam svijetom i životom i kamo god sam išao nosio sam u sebi kamenu zipku, kosu britku, kamene kućerke ispod brda, stećke, orača u brazdi, kosca na livadi, polje u cvatu i oblake iznad trudnih njiva.

Božji Sine, kako sve tako brzo mine što je negdar cvalo i mirisalo, što se cvijetom, drvetom i čovjekom zvalo?

Isuse, u ove teške dane i duge noći, u ovo vrijeme boli i vele ljudskih jada u meni se probudilo dijete, koje se, o veliki svijete, žali Isusu i moli Bogu. Ništa drugo nije preostalo. Ništa drugo i ne mogu.

U Zagrebu, 12. prosinca 2020., Ante Matić