Dva preostala stećka kod Majića kuće u selu Borčanu

Svako godine, pa tako i ove 2019.  za Dan mrtvih išao sam u rodno selo Borčane, da se pomolim na grobovima mojih mrtvih, koji počivaju u kamenu zagrljeni ispod Liba i neba. Putovao sam s rodijakom Slobodanom, koji ima prevodilačku kuću u Zagrebu – Spes. Usput smo na nekoliko mjesta zastali, popili kavu i nastavili dalje, sve do Duvno, odnosno Tomislavgrada, do Borčana.

Piše: Ante Matić – Borčanac

On je uglavnom šutio, a ja sam se raspričao. Ne znam što mi se dogodilo, pa sam rodijaku toliko toga ispričao, povjerio. Pričao sam mu o prošlosti našega kraja, o ljudima među kojima sam rođen i rastao. Pričao sam mu što sam sve doživljavao kao dječak u rodnom selu,pa kao školarac u Šijici i Duvnu, pa gimnazijalac u Zadru, Splitu i Pazimnu i student u Firenci, Sieni, Skoplju, Beogradu i Zagrebu. Svašta sam mu pričao, pa čak i ono što sam doživio od udbaša i kosovaca i ono što sam doživio u ratu kao dobrovoljac…

Kad smo banuli na povir doline, Vran planine i Čvrsnice, na Privali, rodijak reče.

– Pogledaj Ante tu Božju ljepotu našega kraja.

I zbilja, nisam se mogao nagledati boja jeseni; polja, brda prošaranih šumarcima i planina, koje obrljuju dolinu, kao kad majka uljuljava svoje čedo u kolijevci, tako mi se pričini bešika hrvatske državnosti, naše slavne i krvave davnine i onoga čemu sam svjedokom i sudionikom posljednjih sedamdeset i više godina, pak se u meni  nešto probudi, beskrajno lijepo, nešto što je najljepše i nadublje u čovjeku. Zašutio sam i uživao u ljepoti jesenjih boja i divoti moga zavičaja.

Prošavši Stipaniće, Kolo, Duvna, minuli smo ispod Srđana, Rašćana, Mandina sela, Kongore i zaustavili se na prilazu Borčanu. Tu sam kod Majića kuće svratio kod dva stećka, sjeo na jedan i zapalio cigar. Izišao je Jozo Majića i jedva smo se prepoznali. Nismo se vidjeli pedeset i više godina, a oko ovih stećaka smo se igrali i čuvali janjce. Čudno me gledao kad sam mu govorio, da je možda baš na tom kamenu stajao Tomislav kad se krunio, a gore na Libu bio je ilirski grad Delminij, prijestolnica plemena Dalmata, pa je Dalmacija dobila ime po njima. On se jetko nasmijao kad sam mu rekao, da smo orginalni, iskonski Dalmatinci, da su naši preci Dalmati, pa sa mu ispričao o svetom Jeronimu,koji se rodio na izvoru Šujice u Stržanju (Stridon), koji je preveo Bibliju sa grčkog na latinski, pa kako je bio teške naravi i kad bi ga naljutili, udarao se od bijesa kamenom u prsa i govorio: Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac, a meni ponekad dođe, pa da kažem, a meni oprosti što sam Borčanac, jer sam od nekih Borčanaca doživio velike neugodnosti kad sam objavio moju prvu knjigu, koja se zvala  Objahana zemlja. Neki borčanski udbaši i zavidnici govorili su laži o mojoj priči o jami, (to je priča o svim jamama na planetu u koje su bacani ljudi), a dobro su znali, da sam opisao onu strašnu jamu u Sloveniji, Jazovku, a oni su govorili narodu da sam opisao neku duvanjsku jamu. Lagali su i oklevetali mi, o sebi se oni zabavili.

Neki su im u mom selu povjerovali, pa su me čak bili potužili, da sam pisao o našim ljudima kako bacaju ljude  u jamu. Jozo mi veli da je i on bio povjerovao u laži borčanskih i kongorskih komunista i udbaških doušnika.

Kad sam mu rekao da je 780 godine gore na Libu održan prvi  sabor u povijesti hrvatskog naroda, nazvan od povijesničara Dukljanina i Mandića – Duvanjski sabor, Jozo Majića me pomalo čudno gledao i strpljivo slušao dok sam mu sjedeći na stećku, pričao o našoj dalekoj prošlosti i važnim događajima koji su se dogodili upravo ovdje gdje smo i mi rođeni. Mene je zapala ta zadaća od Boga i ljudi, da ispričam priču o našoj prošlosti i sadašnjosti, što sam učinio u mojih 15 knjiga, pogotovu u prvoj i najboljoj, Objahanoj zemlji.

Od Joze i stećaka pravac groblja, koje je na kraju sela Borčana, tamo prema Omolju. Groblje smo prija zvali Požarine, a odnedavno ga zovu Radoševina. Radoš je najčešće i najbrojnije prezime u duvanjskom kraju. Gotvo da nema sela u kojemu nema Radoša. Zapalio sam svijeće na očevu i majčinu grobu, pa na stričevim grobovima i na grobu daidže Ivana i Stipana, koje su ubili partizani ponad našega sela sa još tri čovjeka iz našega sela. Pridružio mi se zet Karlo Jolić iz Kongore, pa smo svratili kod Šćigića jer nam guma bila ispuhala, pa je legendarnog duvanjskog poštara Jake, unuk Džoni napuhao i dobro nas počastio kavom, rakijom, sirom iz mija, pršutom. Gostoljubivi su moji Borčanci.

Odatle sam prošao kroz  staro selo do moje rodne kuće, koje su obnovili sinovi moga stričevića Mije: Ante, Ivan, Milan, Željko, Mirko i Slobodan.

Oblibanak strica Antića i stan babe Kate u podrumu gdje su negdar bila ovce i goveda
Oblibanak strica Antića i stan babe Kate u podrumu gdje su negdar bila ovce i goveda

Od stare,  kamene kuće, koja je bila pokrivena slamom, uradili su čudo. Sad je unutra kao da uđeš u apoteku i sve kao da je novo, a osjeća se  i sluti staro, pogotovu soba u kojoj su stavili stare stvari, kojima su se služili naši stari u svakodnevnom životu: bukara, čanjek, sinija, žban, vučija, škip, drvene kašike, bešika, stap, čanjek, blanja, samar, tesla, sjekira, bradva, britva…sjeo sam kraj stričeva oblibanka na kojem su moji rodijaci poredali srtričeve alatke za obradu drveta. Imao je, moj stric, zlatne ruke. Što oči vide to ruke naprave. Takav je bio moj stric Ante, zvani Antić, čije ime nosim i njime se ponosim.

Sinovi moga strievića Mije: Ante, Ivan, Slobodan, Željko, Mirko i Milan su svi došli za dan mrtvih i razmeđili se kao prava braća. Sve su to uspješni obiteljski i poslovni ljudi s više djece. Dok smo u mojoj rodnoj kući, koja je u diobi zapala njihova oca Miju i koju su oni obnovili, mezili i razgovarali, malo je falilo da ih nisam sve izgrlio, zbog stvari koje su oteli zaboravu i obnovili oronulu moju rodnu kuću, pa sam, napivši se iz bukare, rekao da se njima ponosim, kao što se ponosim mojim bratom Mijom, ne zato što je milijuner i silno bogat čovjek, kao što su i oni, nego što je moj jedini brat, mnogima pomogao, a ponajviše je dao za crkvu i branitelje u vrijeme rata.

Iz Borčana otišao sam sestri u Kongoru, a odatle sa zetom Karlom njegovim autom, kroz Grla, preko Svinjače, niz Klanac, pokraj Blidinja i sve do Masne luke, do crkve i fratra fra Petra Krasića. Kod njega smo se malo odmorili, vode nalili  u bidone i u restoranu Vrleti, kod lijepe gazdarice Marije dobro se okrijepili domaćim jelom, onim,  brte, što su jeli naši stari. Baš je bilo ukusno.

Vraćajući se kući, gledajući zapadnu stranu Čvrsnice, pa čudesne boje drveća prolazeći pokraj Katunine, Modruše i Krčevina, pa preko Svnjače svratili smo u tri staje u namjeri da kupimo sira iz mija i kod svake kuće nismo zatekli žive duše. Valjda su otišli za ovcama. Odatle niz Grla i pokraj Potkosa do Kongore. Opet kažem i ne lažem, ljudi moji, nisam se mogao nagledati boja jeseni, divote planina i jezera podno Vrana i Čvrsnice. Zaista je priroda ljepša jeseni nego u proljeće, a evo zašto; u proljeće sve je zeleno, a u jesen priroda pokaže raskoš  boja…

Vraćajući se u Zagreb, rodijak Slobodan me pitao kad smo pili kavu u Lici:

– Jesi li napunio baterije i što te posebno dirnulo.

– Boje jeseni i starine. Taj raskoš boja posvuda kamo god kreneš. I one starine u mojoj rodnoj kući,koju ste obnovili i od podruma napravili mali muzejčić naših starina. Uživao sam i disao punijm plućima kamo god sam išao. Plakao sam iznad očeva groba, a smijao se kad smo u sestrinoj kući obnavljali uspomene iz djetinjstva i dugo u noć pričali o svemu i svačemu.

Vratio sam se u Zagreb bogatiji za još jedan doživljaj rodnoga kraja  u jesen i siromašniji za spoznaju da je moj rodni kraj sve pustiji, da odlaze mladi u tuđinu, a stari tumaraju po selu sve samiji i nemoćniji.

Izgleda da nam je tuđina bila udes i sudbina.

Napuštene stare kamene kuće Matića u selu Borčanu.
Napuštene stare kamene kuće Matića u selu Borčanu.