U svojoj se knjizi „Čitanje na odlasku“ nizozemski pisac Pieter Steinz na dvjestotinjak stranica oprašta od života. Naime, književnik i i novinar doznaje da boluje od ALS-a, amiotrofične lateralne skleroze – bolesti kojoj nema lijeka i koja, maplo po malo, umrtvljuje čovjeka. Steinz s vremenom ne može jesti, potpuno samostalno disati, šetati, govoriti. Tek smogne snage za pisanje i oproštaj od života s pomoću knjige o čitanju i knjigama koje su, na ovaj ili onaj način, obilježile njegov život.

Spuštanje na zemlju

U dijelu, kojemu u podnaslovu stoji „Književnost kao životna potreba“, otkrivamo koje su to knjige utjecale na njegov život, i s pomoću koje bismo knjige mi, zajedno s njim koji se dulje od očekivanoga bori s ovom neizlječivom bolesti, putovali kroz život i došli do (njegove) smrti.

Steinz je u knjizi, objavljivanih kolumni koja je pisana kao svojevrsni dnevnik, nabrojao pedesetak naslova, kod kojih smo i sami neke mogli čitati u lektiri, ali i one neprevedene na naše jezike. No, svakim tekstom nas Nizozemac, ma koliko nas vodio u nikada dovoljno otkrivene njegove svjetove književnosti, spušta na zemlju. Nježno i oprezno, kao da se mi, a ne on, svakim dahom opraštamo od života.

Propitkujući se u djelima koja su obilježila njegov život i rad, oboljeli se Steiniz osvrće na život, i, ma koliko teško bilo čitati o smrti, lagano nas, čak veselo i s neobičnim humorom umirućega dovodi do (svoje) smrti.

Strah od smrti

„Čovjek bi pomislio da se dani ubrzavaju kada ti ih je još malo preostalo…“, piše u knjizi i potiče na razmišljanje i pogled u vlastite dane kao da se može vidjeti je li dan ubrzao i krije li se negdje taj naš kraj.

Majstor životne radosti koji izravno i nerijetko humoristično opisuje svoje tjelesno propadanje, kako to napisaše kritike o njemu, kao malo tko zamislio se nad smrti i i onim što neizbježno dolazi. Dotičući se na ovaj ili onaj način života, življenja i smrti, Steinz se, koji prije no što umre želi ostaviti svoje uspomene potpuno uredne, pita što ostaje poslije njega.

Iako navodi kako (s vremenom) nema straha od smrti te piše kako je „kao i samosažaljenje“ strah od smrti kontraproduktivan i oduzima previše vremena“ te da je to „zapravo prijevremeni pokop“, Steinz ipak ogoljuje neke strahove. Urezala mi se tako, iz dvjestotinjak stranica u koje su stale 52 kolumne, priča o strahu kao što će nakon njegove smrti biti s onima koji žive u njegovu sjećanju.

I zaista, zapita se čovjek što se nakon smrti dogodi sa svim onim trenutcima koji žive u nama i što se dogodi sa sjećanjima u kojima živima održavamo ne koji su otišli prije nas. Naravno, za nas uvijek prerano.

Međuprostor i međuvrijeme

Tako se, otprilike, Steinz, pita umiru li s nama ponovno i zauvijek ljudi koje smo mi držali na životu u svojim sjećanjima? Nestaju li oni našim nestankom zauvijek i može li se nekim sjećanjima na nas produžiti njihovo postojanje po našemu postojanju i sjećanjima.

Gdje se, u koji međuprostor i u koje međuvrijeme skriju oni koje smo duboko u sebi držali i kockice sjećanja na njih redali kao što novinar i pisac na odlasku želi posložiti svoje uspomene.

Osim što ova knjiga čovjeka rastuži i prepadne jer postane svjestan da nikada neće pročitati sve što treba pročitati, ona i otvara oči i tjera čovjeka da zagrize život punim ugrizom i udahne ga punim plućima.

Kratko je, kao što se u jednome trenutku knjige čini „kratkom“ sve što je pred nama. Iako se ne treba prepustiti da nam strah od smrti oduzima previše vremena jer je ona ustvari život, vremena je sve manje da se čovjek nekomu ureže dovoljno u sjećanje i tako produži postojanje i učini smislenijim tragove koje se trudi ostaviti za sobom.

Zamka

Zamka je, otrkiva to i ova knjiga, život gledati samo u dužinu. Da bi se nekomu ostalo u sjećanju, potrebno je življenje u širinu. Da bi se ostavilo tragove, potrebno je raširenih ruku širiti život iz sebe da bismo ga, nakon gašenja pod suncem, raširili u što više sjećanja, u kojima će (pre)živjeti naši tragovi.

Steinz se, razmišljajući o tome, poziva na glumca i pisca Alberta Egbertsa: „Onaj tko doista ulazi u posljednji trenuta, vidi kako mu se život beskonačno daleko rasteže u širinu. (…) on živi vječno u svom posljednjem nedjeljivom trenutku…! Dobro, iza sebe ostavljaš truplo; tijelo, koje više nij moglo sve to prattiti. Nikakvo onostrano, nego ovosadno.“

Čovjek koji zbilja ima snage živjeti u širinu lakše će valjda prebroditi i smrti, i svoje i tuđe, te nedokučive točke u koje se sužava sve naše postojanje i u kojima ništa ne znače dužine naših postojanja, nego samo širine.

 

Berislav Jurič/Naša ognjišta, studeni 2018.