Zgrozila se Bosna i Hercegovina, ako tu zemlju išta više može zgroziti, slučajem ispisivanja grafita na pročeljima kuća i na automobilima. Odjeknula je početkom kolovoza vijest kako se Bošnjacima u mjestu Krupa u općini Gornji Vakuf/Uskoplje poslala poruka kojom je zaprijećeno suživotu, a njima rečeno kako nisu više sigurni na svojim ognjištima gdje stoljećima žive.

Povratak u prošlost

Potom su se, kako to obično biva, javili svi koji su pomislili da trebaju nešto o tome reći. Televizije su obišle i mjesto zločina te su intervjuirali mladića koji je rekao kako je nakon povratka iz Austrije s društvom bio vani te da kada se ujutro probudio, nije mogao vjerovati što se dogodilo. Sipao je taj mladić hladnokrvno izjave naslonjen na svoj išarani automobil. U međuvremenu, policija je ispitala više od trideset ljudi, a u Uskoplju se, čije ratne rane još uvijek zacijeljujuju, običan narod pitao kako je moguće da se dogodilo takvo nešto.

Potom se, u ovoj zemlji koja je sama od sebe nekakav preokret, dogodio obrat te je objavljeno, službeno i tiho, kako je grafite po pročeljima i po automobilu ispisao upravo mladić, koji je zdušno s automobila govorio o narušenome suživotu. Priznao je, dakle, čovjek koji je napustio BiH i živi u Austriji, da je sam ispisao poruke kako bi ispalo da su Hrvati zaprijetili Bošnjacima i da mjesta suživotu nema.

Čudno je, dakle, da se mlad čovjek uopće želi vraćati u prošlost. Pogotovu takvu kakvu smo, krvavu i zaluđenu, ostavili iza sebe. Čudno je i da je mladić, koji je osjeto čar života u normalnome svijetu, a iz kojega je, čini se, jedino dovezao skupi automobili, u ovoj poljuljanoj zemlji poželi da nam bude još gore, da njegovim susjedima bude nelagodnije, a njegovim sugrađanima da ramena stišće teret krivnje i sumnje.

Hladnokrvnost usijane glave

Nevjerojatno je da godinama nakon zla koje smo prošli neki još uvijek prizivaju to zlo i svoje postojanje svode na uloge žrtve ili pobjednika. Život, koji svakoga trena žuri da što brže projuri pored nas, kada mu već ne dopuštamo da juri kroz nas, nije stvoren za gledanje u prošlost kao ni za trovanje budućnosti.

Napisao sam već da je, ako je netko sumnjao da smo u ovoj napaćenoj zemlji nadigrali i psihologiju i medicinu, uskopaljsko šaranje novi dokaz kako uživamo biti slučajevi. I to neizlječivi. Čak i onda kada pobjegnemo od ove naše poludjele stvarnosti, vraćamo se svojim bolestima.

Nevjerojatna je, dakle, hladnokrvnosti usijane glave koju na ramenima nosi Adis Pokvić, mladić koji je državu dignuo na noge i obradovao sve one koji vjeruju da je mržnja jedino čime znamo baratati.

Njemu je nakon povratka iz Austrije u koju je pobjegao da se spasi od lošega života ovdje i nakon susreta s prijateljima što su se ostali patiti u BiH, sijevnulo da zasije mržnju.

Samo prošlost miruje

Šaranje austrijskog izletnika pokrenulo je, kako to u nas biva, silne lavine. Njegova sestra, novinarka javnog servisa, opisivala je nove zidove, komentari pod tekstovima onih koji nabijaju klikove zbog komentara isijavali su novim dokazima kako je ova zemlja samo za jedne i kako oni čiji su potpis vidjelu u Pokvićevom šaranju nemaju mjesta u zemlji.

Svi ovi uskopaljski grafiti pokazali su kako jedni jedva čekaju da netko „pokaže svoje pravo lice“, a drugi kako uživaju stavljajući drugima umjesto lica maske negativca. I, da si ne lažemo, nije to baš toliko stran slučaj. Imamo mi takvih podmetanja i uživanja u tuđim negativnostima na svim stranama. Nisu, ako ćemo iskreno, poštenja ni istine rezervirane samo za jednu, niti samo za našu – bez obzira tko čitao i tko je kome naš – stranu. Čini se, a pokazuje se nesmotreno podmetanje Pokvićevo, da uživamo biti žrtve.

Da se nitko ozbiljno u Bosni i Hercegovini bavi uzrocima i posljedicama, trebao bi na stol staviti školstvo, koje, čini se, još uvijek podgrijava teme o neprijateljima s druge strane, vjerske ustanove koji, čini se, mlako govore o oprostima i suživotima, sve razine vlasti koje počivaju na strahovima od drugoga i drugačijega, ali i obitelj koja se očito ne snalazi u vremenu kada sve juri, a samo prošlost, neriješena i nedovršena miruje.

Padanje na ispitaima

Pokazalo je ovo tupavo šaranje kako su priče u četiri zida kuće pale na ispitu, kako su televizije pretjerale s natezanjem oko zločina i kazni, jer im je lakše snimati obljetnice nego čačkati kriminale i loviti hobotnice za krakove i kako je ispiranje mozga istinama i plašenjem din-dušmanima, kakvih je bilo u kampanji za popis stanovništva, urodio plodom.

Glava koju Pokvić nosi na ramenima dokaz je kako su na ispitima pale i škole, bez obzira na krovove i kako oni, koji su ga otjerali u Austriju, progrješnim stvarima trljaju ruke dok im sline cure nad proračunima i budžetima. Dokaz je svako slovo hladnokrvnog šaraldžije, koji je imao srca pred kamerama naslonjen na svoga ljubimca još više zasoliti bljutavo meso svojega čina, da su sva polja naše brige za budućnost i suživot koji smo od spominjanja izlizali još jedna propala priča ove zemlje.

Zakazalo je, a sada je kasno o tome pričati, društvo na svim razinama, pa je uskopaljski crtač primjer kakvoj mladosti ostavljamo zemlju koju, ovako krhku i nesigurnu, treba držati kao najranjivije stvorenje na rukama.

Trošenje slova na zlo

Pokrenuo je ovaj čin mnoge komentare. Naravno, većina je na prvu uživala što se jednomu narodu opet pripisala uloga agresora, mrzitelja i onoga koji ne želi druge pored sebe. Oštra su pera, jako priznata i cijenjena u zemlji, prije nego je došao službeni sud policije i istražitelja, pokopali narod, ispisali bljutave komentare o tome kakvi su oni koji šaraju grafite, a onda su pokunjeno stali uz mlake i isprike nakon što se otkrilo da je žrtva sama sebi ispisala poruke.

Tužno je, dakle, da smo izrasli u društvo koje želi biti žrtva. I nakon nedavnoga gašenja mostarskoga tvorničkog diva, kada se na ulicama zagalamilo, iz galamdžija preraslo se u žrtve koje šute i čekaju hoće li se nekomu poklopiti brojevi i hoće li život netko uračunati u nečiju dobit. I nakon silnih nepravdi kojima smo izloženi svaki dan, od ovjerena papira do viših životnih smicalica, mi šutimo i predajemo se. Zbog toga valjda i odgajamo djecu da je najlakše biti žrtva i da je najlakše krivnju svaliti na druge. Sebe ne vidimo kao borce za istinu niti se odričemo onih zbog kojih imamo etikete koje ne zaslužujemo.

Tužno je da toliko godina nakon velikoga zla kroz koje smo prošli još uvijek trošimo slova na njega, a da budućnost ostavljamo u nečijim ručicama u kojima ima mjesta samo za nove žrtve. I onda se mislimo zašto nam djeca žele biti žrtve. Pa makar i na silu.

Berislav Jurič/Naša ognjišta, rujan 2019.