Ćutim tu stravu pred kojom toliko puta uzaludno nastojimo zapušiti uši srca da ne osjeti, da ne iskrvavi i utopi u moru tuge.
Oh, kako dobro poznajem tu bol u kojoj se ne zna plivati i u kojoj se srca majki utapaju.
Ni slično indijskoj kulturi umiranja temeljenoj na mirnom stoicizmu i filozofiji izbavljenja od ovostranosti. Pouzdano znam da majke moje rodne grude umiru za ovaj svijet sa smrću djece.
To što dišu, ne čini neku razliku.
“Božja volja”, tješit će ih ljudi znajući da ta vrsta utjehe, u ovom slučaju, nije kadra spriječiti srce da prepukne.
Ne zato što nemaju dovoljno vjere, nego zato što razorna bol boli bez obzira kako dolazi, a gubitak djeteta je bol nad bolima, koju razumije samo onaj tko je to iskusio.
Taj zna da bi svaki roditelj, napose majka, dao milijun svojih života za život svog djeteta.
Bog, na žalost (ili na sreću) nije ostavio tu mogućnost.
Ostajući nijemi pred tolikom boli, svim srcem suosjećamo dijeleći njihovu nepodjeljivu bol.