Dok je pripremala svečani ručak kako bi počastila babu na tužnu obljetnicu davnašnjeg vinčanja, unuka je, malo po malo zapitkivala o didu; kako su se upoznali, kako zavolili, kakav je bio, pa sve do kobnog odlaska na put bez povratka kada se moralo ići milom ili silom, i kada se nikoga nije ništa pitalo.
A, ljudi se nisu opirali ustati u obranu doma i vjekovnih ognjišta u koja se već uvukao strah od četničke kame i crvene petokrake, pa su se i sami prijavljivali, ako nisu bili jedini hranitelji obitelji.
Kad je gadno zagustilo, išli su i oni.
– I tako…kad ti je pokojni did otiša, ja bila noseća s tvojin ćaćom, a tetki ti ištom dvi godine…ni toliko.
– Znači nedugo nakon vinčanja?
– Pa, ni tri godine, et… Kako ode, tako se i ne vrati… Rođenog sina vidijo nije. E, grdna, rano!
Glas je osjetno drhtao kao i ruka kojom je brisala vlažne oči, najprije golim dlanom, a onda platnenom maramicom – A, bijo duša od čovika, eto, štaj ti kazat…
Unuka priskoči i po tko zna koji put je zaštitnički zagrli.
– Sritnice moja! A, ti se sve nadala da će banut… Da je možda priživio Križni put…
– A, šta mi je drugo priostalo, sinko! Kružile svakakve strašne priče o pustom ubijanju i mučenju da ji isan od straota nije moga slušat. A, opet se nadaš daj se on možda spasit…da će Bog providit i učuvat od zla…
Obje su plakale. Jedna prepuna ganuća s vidljivom prepašću i nevjericom, druga otegnuto, tugaljivo, pomirena sa zlom kobi koja s godinama nije gubi na težini.
– Kako si uspila sve to izdržati i ostati pri pameti, baba mila moja! – uzdahnu unuka držeći joj ruke koje je baba stalno izvlačila da bi obrisala oči.
– A, ne pitaj sinko! Da sam se bar mogla do sitosti naplakat, osevapila bi se… Vako, ni tila, ni greba, ni mista da zapalin sviću…
Unuci se ote bolan jecaj i glava joj se automatski zagnjuri u njeno krilo, taj simbol traženja i davanja utjehe. Sveti azil u koji se sklanja svaka bol bježeći od sebe same.
I opet se koščata ruka spusti na uplakani obraz, milujući i mičući s njega vlasi kose.
– De, dušo nemoj sad, de… Davno je bilo, šta ćeš… Bog tako odredijo.
Što su joj riječi bivale krotkijima, to je unuci bilo sve žalovitije.
Na kraju joj baba zapriti da više neće o tome ni pričat, ako će “toliko žalit”.
Sabravši se malo, unuka ustade, poljubi je u topli obraz i obeća da više neće plakat, pa se vrati dovršavanju ručka, a baba, zadovoljna učinkovitom pritnjom, ponovo izvadi ‘činaše iz džepa traveze, poluglasno se prikrsti i započe, tko zna koju krunicu ojutra.
S vrimena na vrime, unuka bi je pogledala s toliko sućutne ljubavi kakva se valjda može osjetiti samo za te skromne, krotke ovčice Božje, zvane babe.