Opet su sirene zavijale diljem Hrvatske. Opet nam se zemlja, uz jezivu tutnjavu, micala ispod nogu, jače nego dan ranije, jače nego proljetos.

Opet je hladan i kišovit dan.
Na ulici, u grupicama, ljudi drhte od hladnoće i preživljenog straha kao i čekanja drugog udara, koji može biti i jači, a tada…neka nam Bog pomogne!
Za neke je, na žalost, prekasno.
Ne izuvam čizme cijeli dan za slučaj da zatrese opet…strašan osjećaj.
A, ona majka koja je izgubila dijete i ona druga i treća…Bože moj!
Jedna je u očajanju proklinjala Petrinju. Duša mi se potresla.
Razumijem bol i suosjećam. Kletvu ne.
Nije grad kriv.
Nije zemlja kriva, a ni Bog kojeg netko, onako iz navike, opsova nad raspuklim tlom.
Bože moj…!
Jedina misao koju sam naglas mislila, gledajući kako se zemlja ispod mene miče lijevo-desno, bijaše ta: “Isuse! Isuse!”
Ne mogu zamisliti ljude koji, onako iz puke navike, psuju Boga nad netom propuntanom zemljom.
Kako li tek psuju kad nema strahota?
Nisam od onih koji misle da su prirodne nepogode Božja kazna za grijeh, ali jesam od onih koji znaju da “ni jedna riječ nije bez učinka”, kao što stoji pisano.
Pa, ako proklinješ grad dok se zemlja pod njim trese, što očekuješ, slijepi čovječe?
Bol zaslijepi, dakako, ali narod i bez toga olako psuje i proklinje vlastite svetinje.
Ne vide li da skoro i nema žrtava u svim tim, sa zemljom sravnjenim zgradama!
Uvijek smo skloni vidjeti ono što nemamo, dok ono što imamo odbijamo vidjeti, da nam se slučajno ne omakne zahvalnost.
Moj se grad strašno zatresao treći put ove godine.
Danas je bilo prejezivo i predamo na svaki šum. Pa, ipak, živi smo; svih nekoliko milijuna.
Pitam se koliko ih se zahvalilo Bogu, sudbini, sreći, prirodi, slučaju…kako god život doživljavali…
Toliki su danas ostali bez svojih domova, neki na žalost i bez najmilijih, ipak to nikako nije vrijeme za kletvu i psovku. Upravo suprotno.
Gledajući one silne ruševine, baš u vrijeme ručka, kad su ljudi doma, čovjek bi pomislio da će se mrtvi brojati u stotinama, a ne broje se, Bogu hvala.
Nije li to dovoljno za izreći hvalu?
Žao mi je svih koji su izgubili bilo što, pogotovo krov nad glavom.
Svim srcem suosjećam s obiteljima žrtava i jako me bole kletve i psovke u trenutku kad bi nam bilo mudrije pasti na koljena vidjevši koliko smo krhki i ranjivi i kako nam svaki trenutak može biti zadnji.
Što se mene tiče, najbolji trenutak za bivanje krotkim pred Bogom, pa barem i jedan jedini trenutak.
Tko zna, možda je to jedini način da se, dobrano otuđen čovjek, podsjeti da je samo prah u koji se svakoga trena može vratiti, a sa sobom neće, “tamo negdje”, ponijeti ništa osim duše, prazne ili pune.
Ili riječima našeg A.B. Šimića:
Čovječe,
pazi da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Vjerujem da nitko od nas nije dobio život na dar da bi ga uludo protratio i zato se svim srcem pridružujem pozivu našega hercegovačkog velikana.
Svaki je potres gledanje smrti u oči…nadajmo se da će nas taj pogled duhovno prizemljiti, sve ako i nije znakovit.

Biralo me/Tomislavcity