Poznato je kako je mnogo oko, najskoli žensko, zasuzilo zbog krasotice Dive Grabovčeve, zahvaljujući, u prvom redu, našim brojnim guslarima koji, već po naravi posla, umiju prilično dobro upregnuti patetiku u svoja gudala.
Poneki su posebno vješti, pa kad čuješ oni žaloviti glas, isan bi pustio suzu sve kad bi iščitavali telefonski imenik, a nekmo li “nako žalovito” gudili o kakvoj stvarnoj tragediji.
Pa još ‘vakoj di krasotica divojka, mlada ko rosa, plati glavom za viru otaca.
Eeej…nema dalje!
Onako ganut i tronut, čovik svakako ne propitkuje točnost baš svakog navoda.
Pored uzdaha i jecaja, najčešće što se čuje iz usta ljubitelja gusala jest nevjerica i čuđenje:
“Pa, kako čovik ‘vako zna žalovito sastavit, moj Bože!”
Džabe ti što znaš da se nije onako poetski vapilo, ali plačeš…ne samo zbog riči, zbog glasa, zbog žalobnog zvuka gudala, pa i onog specifičnog otezanja i naglašavanja, tipičnog za tu vrstu glazbenog izričaja….
Ma, nema zbog čega ne plačeš, et.
Osjećaš, nekako, veličinu tragedije i stradanja svoga roda, kroz tu narodsku poeziju zvanu gusle.
Ponikle iz naroda, za narod.
Snažne beside izazivaju i takve emocije, a tugaljivi zvuk guslarske strune, ko stvoren je za “isplakat dušu”.
Nikakvo čudo što ih narod, koji se uz njih rodio i odrastao, toliko voli.
Najskoli babe.
Moj Bože, šta su suza isplakale samo za nesritnom Divom!
Svojevremeno su gusle bile umisto povjesnih udžbenika, kronika i tiskovina, pa i svojevrsna zamjena za književnost i poeziju.
Umjetnost tako bliska prostodušnom puku.
Poezija istkana iz stvarne pređe velikih stradanja svoga roda.
Pa, ‘ko bi ostao ravnodušan!
Ponekad se zerica i pretjeruje, baš kao i u svemu iznimno bitnome.
Za veselje i obist tu je ganga, no, s guslama nema šalanja.
One su izraz vikovične tužaljke puka, poput židovskih “Tužaljki”, ovjekovječenih u Starom zavjetu.
Naše, sirotinjske, nisu dobile status svetih knjiga, ali nisu ništa manje svete i potresne, ni manje urezane u kolektivnu svijest njihovih potomaka, koji ih prenose s kolina na kolino, bilo guslama, pismama i pismaricama, pričama i legendama.
“Da se ne zatre spomen”, kako kaže jedna lipa klapska pisma.
Gusle su od pamtivika “naško” glazbalo za “naške” tuge i “naške” suze.
Njima smo tako oplakali i svoju heroinu na čiji grob hodočastimo kao pravom svetištu.
A, to i jest.
Svetište zanavik posvećeno njenom žrtvom, mladošću i lipotom, kao i svim molitvama i suzama za njom prolivenim.
Nadajmo se da će nam naši guslari još dugo gusliti o onome što se oduvik najbolje izriče i najiskrenije oplače baš uz gusle.
Biralo me/Tomislavcity