U ovo nemilo vrijeme, kada se prvi put, još tamo od “turskih vremena”, ne može u crkvu, mnogi se naivno i štetno junače, kako reče jedan naš fratar.
Ne može ti se u crkvi dogoditi ništa loše…
Ne može se sveta voda zaraziti…
Ne može virus na vjernike…i td.
Slažemo se sa spomenutim fratrom: Može!
Može, isto onako kao što se prije mogla širiti šuga, kuga i bezbroj drugih belaja.
Naš narod je trpio i mnogo veća zla od ovoga, moleći se i strepeći, a Bog ih nije baš tako brzo i bezbolno zaustavljao.
Ne zato što ne bi mogao ili htio, nego zato što nevolja i patnja nisu baš toliko besmislene koliko to moderni, od stvarnog života otklonjeni, čovjek, naivno misli.
Ljudski je duhovni pogled poprilično skučen i površan da bi razumio otajstvo patnje, čak toliko da se nekoć vjerovalo kako je patnja siguran znak Božjeg prokletstva.
Kao da bi takvo što moglo biti spojivo s Ljubavlju.
Čovječanstvo je duhovno na stadiju dojenčeta i nije kadro shvatiti takav misterij, niti se to očekuje.
No, traži se povjerenje u Onoga tko je vjerodostojan i vrijedan povjerenja.
Barem onoliko koliko, kao djeca, vjerujemo ocu.
Pa, vjerujemo li tako i nebeskom Ocu?
Ne.
Jednostavno nismo u stanju.
On reče da će “svako zlo okrenuti na dobro onima koji vjeruju”.
Vjerujemo li to doista?
Uglavnom vjerujemo dok nas ne pritisne.
Zato se i ne događa.
“Neka vam bude kako ste vjerovali”.
Ne znači da će “dobro” koje Bog obećava, izgledati onako kako to mi zamišljamo.
Da nam bližnji ne obolijevaju i ne umiru, da nam ljetina ne propada, da ovo, da ono…
Što je dobro nama, kao duhovnim bićima, najčešće je suprotno onom što, kao mali “ja”, sebi želimo.
Kao kada bi smo htjeli bili šampioni u nekom natjecanju, ali ne bi smo ulagali napor i trpjeli poraze.
Ne može tako!
Život nije plandovalište za dokoni duh.
Naprotiv.
Često je patnja bolji učitelj od lagodnih dana, kao što su strogi, ali predani i posvećeni nastavnici, korisniji za stjecanje znanja, od onih “popustljivih”, odnosno slabih.
Zar može roditelj, u ime popustljivosti, dopustiti djeci da se ponašaju mimo temeljnih normi i uzusa?
Ne može, ukoliko je odgovoran i mudar roditelj.
Isto je i s nebeskim Ocem.
Na žalost, današnji su ljudi, (od znanstvenika do običnog “malog čovjeka”), uvelike pobrkali pogubnu popustljivost sa blagošću, uviđavnošću, civiliziranošću…i zato imamo društvo kakvo imamo: sebično, bezdušno, ravnodušno, izvitopereno…u kojem vlada zakon jačega, zakon grabeži i porobljavanja.
Rječju, svijet u kojem je čovjek čovjeku zvijer.
Možda nam ova pandemija pomogne da se probudimo prije nego jedni druge povučemo preko ruba provalije.
Nevolja uvijek ima dva lica, samo ih obično ne vidimo, jer u to ne vjerujemo.
Prihvatimo, dakle, ovu pošast kao lekciju koju nam je svladati da bi smo prešli u viši duhovni razred.
Kao što upozorava sv Pavao: “Bog se, naime, neda ismjehivati”, pa, vjerovali mi to ili ne.

Biralome/Tomislavcity