U vrijeme mog djetinjstva, biti svećenik, odnosno pratar, kako se, zbog vjekovne nazočnosti franjevaca, zvalo sve svećenike, značilo je nešto… nešto neizrecivo mistično. Iz djetinje perspektive, dakako.

Ni odrasli, po svemu sudeći, nisu o tome stvarali manje tajanstvenu predodžbu. Napose starija čeljad. Kad bi se pročulo da se netko sprema u pratre, to se primalo s toliko pijeteta kao da u džepu već ima pravu, uredno poštembiljanu, kartu za raj. Ni manje, ni više.

Svaka majka se, stoga, potajno nadala da će ta sreća zadesiti baš njenog sina. Poneke bi, od samoga djetinjstva, daleko prije “poziva” odozgo, manje ili više ustrajno, podmetale sinu taj sveti poziv. I makar je smisao poziva suprotnost nagovoru, bilo je to uvijek podržavano i odobravano od svih.

Uz svako spominjanje odabranikova imena, dodavalo bi se: “A on će ti, bona, u pratre. Pa, jašta! Jel tako, sine?” Na to bi on, ponosan što je odabran od majke za nešto tako… u-u-jebote!, potvrđivao kimanjem glave; katkad i blagim sleginjanjem zbog vidljive nelagode što mu se, onako malešnu, dodjeljuje tako velika i tako odgovorna uloga.

“A, stii-di se.”, požurile bi pojasniti ponosne majke. Stidjeti se kada te hvale, smatralo se naročitom vrlinom i neupitnim izrazom krotkosti. Potvrda da je majka dobro izabrala.

Čovjek snuje, a Bog odlučuje, kažu. Vrijedi to i za njih; majke čiji se san o sinovskoj pratarskoj halji, tako često, izjalovi. “A, Bolje i to, nek da pođe, pa napusti. Da napravi rugo, bošslobodi, košto onaj iz Buova”, tješile bi same sebe..

Poći u pratre, pa napustiti, bilo je, s obzirom na rugo, ravno rastavi braka, rođenju muleta ili kakve slične pogrdašćine koja se u narodu, ako bi se, ne daj Bože, dogodila, prenosila iz naraštaja u naraštaj, poput svake strašne priče ili legende.

Tolika se, eto, važnost pridavala samom odlasku u sjemenište, teološku školu. Dovoljan pokazatelj ugleda i autoriteta koji su pratri imali u narodu. I doktori su, doduše, kotirali prilično visoko, pa i učitelji, no u usporedbi sa pratrom, bili su skoro obični ljudi.

Možete, dakle, zamisliti kako sam, beli pošteno, dobila po nosu kad sam se, sasvim slučajno, zatekla čuti jednu, tada već postariju, susjedu kako, gledajući zanosno u puni mjesec, postavlja materi, za mene posve iznenađujuće i neobično smiješno, pitanje.

– Bože moj, šta li sveti Petar sad radi gore, a? Šta ti misliš?

Prasnuh u smijeh prije nego je mater uspjela i zinuti, pa kroz smijeh, požurih objasniti:

– A, nije vrag da vas dvi, još uvik, virujete da je sv. Petar na misecu! Pa, ljudi su, davni dana, bili gore…

Namjerno koristih množinu premda sam, eto, propustila priliku čuti i materin stav po istom pitanju. Nastojala sam, naime, preduhitriti možebitnu pretpostavku da ih ismijavam, ili se, nedaj Bože, podrugujem, jer to nisam ni činila. Samo mi je bilo silno smiješno, a smijeh, koliko znam, nije isto što i ruganje.

Da sam se začudila; začudila sam se. Još kako! Nisam to ni skrivala. No govorila sam posve blagonaklono. Onako kako se govori sa svojima. Smetnula sam, međutim, s uma, s kim, zapravo, imam posla.

Budući već dugo vrimena nisam živila tu, pomalo sam već zaboravila da ovo nije bila susjeda s kojom si mogao, samo tako, zbijati šale. Pogotovo ako si, u njenom umu, ostao i dalje ono dite koje je, nekoć, puštala u kuću samo ako bi bila iznimno dobre volje. Jok, brate. Njena reakcija je to i potvrdila.

Energično se okrenu prema meni, pa mi se, kao nekoć davno, prilično neugodno, unese u lice:

– Eto, taman ti bolje znaš od pra Šime! – otrese se na me, bez ikakva pardona, i čim ispali rafal, munjevito mi okrenu leđa u znak da sam posve nebitna u ovoj raspravi, i općenito.

Izgovorila je ovo krajne podrugljivim tonom popraćenim jednako podrugljivom grimasom: polustisnutim očima i napućenim usnama uz ritmičko treskanje glave kojim kao da je udarala, posebno uvjerljiv i posebno uvredljiv, pečat. Toliko uvjerljiv da se u meni probudio onaj davni, djetinji instinkt za obranu “uvrijeđene časti”.

Ona će mene tako zaruživat!… Ovako obrazovanu, pametnu, informiranu, načitanu…! I k tome, vrsnog studenta teologije!

Nisam se pohvalila glasno. Taman posla! Ali mi nikako ne biše svejedno. Još uvik me tretirala kao dite. Onako kao nekoć kad ne bi bila baš najbolje volje, a ti doprašiš, pa dodijavaš. A, i da jesam; Samo bi dobila još koju porciju poruge.

Moja bijedna riječ protiv riječi velikog, legendarnog pra Šime? Jesi ti pri svojoj?! Kao David protiv Golijata. Ma šta David! Crv, mrav, baja… i to ona najsićušnija… uš.

Moj sinko! Ni malo veće njuške se ne bi usudile zucnuti protiv pratrove beside. I to pra Šimine. I to baš prid njom koja, ni prid njim, pra Šimom, ne bi imala pardona, kad bi joj stao na žulj.

Eto ti, pa sad drž’! Drugi put ćeš znat’.

 

Nada Beljan/Biralo me