Poštovani čitatelji, vjerujem da su neki od vas, koji prate društvene mreže, pročitali barem neku od zanimljivih, duhovitih i toplih zavičajnih priča iz duvanjskoga kraja i okolice, a koje na razgovornome dijalektu objavljuje Nada Beljan iz Roškoga Polja. Autorica danas živi i radi u Zagrebu gdje je završila srednju školu i, kako kaže, stekla zanimanje nediplomiranoga teologa.

– Po zvanju sam umjetnica, a po ljubopitljivosti znanstvenica, uz smijeh nam otkriva Nada koja cijeli svoj život piše poeziju i prozu, no objavljivala je tek na Internetu.

Zadržavamo se na njezinim pričama koje objavljuje na Facebook stranici Biralo me i pitamo ju kakve su reakcije na njih.

– To su duhovite, dirljive, nježne, potresne ili radosne životne priče. Ljudima je brate puna glava politike pa žeđaju za smijom i lipom, toplom naškom besidom. Na te moje priče ljudi snažno reagiraju, puste suzu i zasmiju se, podsjete ih na lipši vakat i uspomene, a neki me zbog njih doslovno blagoslivljaju.

Nedostaje li Vama Roško Polje, Duvanjsko polje, njegovi ljudi, običaji…?

– Iskreno, kako vrime odmiče sve više mi nedostaje ono što propada svima na očigled: običaji, tradicija, jezik, babe… sve dosadašnje. Jako sam vezana za zavičaj i puna mi je kapa grada i asflata. Ostala sam bez oca, sestre i puno dragih ljudi. Mater je stara i bolesna i sve me to nekako gane pa sam i vrlo emotivna. Volim naš narod, a obožavam naške babe i “njijov” jezik (najosebujniji pod suncem). Nema tog Googla i translatera koji to može prevesti. A, naša dijaspora „crkava“ za tim zavičajnim govorom. Čak to i mladi čitaju. Šteta je ne dati im to, dodaje naša sugovornica.

S Nadom se slažemo (akoboda s njom ćemo još imati prigode za razgovor) i zato odlučismo uz uvaj uvodni i kratki intervju, dvaput tjedno objavljivati njezine priče, srijedom i subotom, na radost svih onih koji vole zavičajni govor i sve lipo duvanjsko.

Z.S./Tomislavcity

Nisam načistu

Nekoć su nam kuće bile slamnatoga krova, čak i crkve…prave ubožnice, reklo bi se, ma srce je bilo čvrsto poput živice: stine iz kojih je isklesano.

Vira ničim poljuljana; ničim uprljano pošćenje.

Minulo vrime potleušica, oskudice, neimašćine, ali, meščini, i dobrohotnosti, ufanja u smisao trpnje, nepokolebljivost vire, nepotkupivost srca…

I zajedništva oduvik bliskog malenima.

Crkve su nam danas raskošne… na ponos i diku svima.

Izobilja kol’ko o’š, ipak nešto fali…

Nešto što ne stane u riči, ni u takujine, niti građevine, pa ma kako krasne.

Znam…

Što starija, sve više zvučim k’o mater; k’o baba i njijove matere…

I to mi je za brigu.

Ima li tu nešto od istine ili je tek, sritnome i’sanu, zera lašnje krivit’ vakat, nego priznat’ da je to tek žal za mladošću.

Ne znam…

Možda i je, a možda ima i zrno istine u tom žalovanju za vrimenom i ljudima; karakteru i pošćenju koga više nije.

Priznajem da nisam skroz na čistu, s tim u vezi.

Je li “para zbilja priuzela”, kako tvrdi starija čeljad ili je to tek eho mladosti razbijen o hrid nepovratnosti.

Nisam baš načistu, jok. (Nada Beljan)