Blagoslov polja oduvijek doživljavah nekako posebno zbog atmosfere i živopisnosti samog obreda, koji se, kako i ime kaže, održava posred naših, mirisnih, polja.
Procesija, s križem, kreće iz crkve u samome selu, pa uzanim puteljkom između, friško uzoranih njiva, i ledina, do male crkvice svetoga Ivana, na našem bajkovitom, prostranom groblju, podno gordog, mrkog Zavelima.
Gotovo pozavidiš onima koji tu spokojno počivaju u miru, na tako osebujnom komadićku modro-zelenog baršuna, protkanog surim stijenama, koje mu daju pečat postojanosti i dostojanstvenosti. Odsjaj vječnosti.
Uz litanije svih svetih, pjevaju se i uobičajeni zazivi zaštite od neprijateljskih sila i zla svakoga, do molitve blagoslova i rodnosti:
“Da plod zemlji dati i uzdržati,
dostojiš se… ”
(osobno mi, nekako, najdirljivijeg).
Ništa manje dirljivi nisu ni snažni, gromki, proljetnim vjetrom razbarušani, lelujavi glasovi, koji istinski srčano, amenuju svaki zaziv.
Ni naleti vitra, gladišina, kopr’ve, ni čičak ne umanjuju zanos blagoslova koji sipi na tu bogobojaznu, stamenu i vridnu čeljad.
Na nji’ova polja i nji’ove pokojne, oko čijih grobova hodaju oprezno i obzirno; k’o po jajima, brižno pazeći da, po svaku cijenu, sačuvaju, ne obuću i odjeću, nego svetost grobova.
Da ne stanu na kakav manje označen, starinjski, grob, s jednostavnim, drvenim križem, ponekad, već posve izgriženim zubom vremena, al’ jednako svetim.
A, kad su molitve odaslane “na sva četri vitra” i misno se slavlje završi, razletjet će se svako svojem grobu, da sa svojim pokojnima podijele blagoslov koji su i za njih primili.
A, onda, duhovno obodreni, krenu kući, kroz svoja polja, koja su netom blagoslovili, i zbog čega djeluju čudesno živahno.
Kao okupana.
Ili nam se, barem, takvima učine.

Biralo me/Tomislavcity

Foto: Branko Šapina