Kome mater nikada nije rekla: “Si’ćeš se ti, sinko, al će ti bit’ kasno!”, taj se nikada nije ogriješio o kakav savjet, mišljenje, stav…
Ili nije, u dovoljnoj mjeri, iskazao počast nečemu čemu to, po samoj naravi, pripada: oranju, njivama, ajvanu mlaćenici, slanini…

“Eto, jaštaću!”, odgovarali bi smo bezglasno vičući.
Da se samo kutarisat iz ovog Božjeg tereta; pobići od puste mlaćenice, glavom bez obzira… lako što ćemo se sitit. Svoj ti posa!
Želja po želja i sudbini ne preostane drugo nego se pokoriti navigaciji.

I eto te u svitu bez njiva, ajvana, mlaćenice… s tuđom čeljadi, tuđim svitom…
Eto te u tuđim izbama zvanim ‘stan u najam’; eto ti rupe bez dna za “višak para”.
Tako da ne smetaju.
Eto ti snivano kraljevstvo bez njiva, pa se nauživaj!

Bome sam se “nauživala” do krajnjih granica i preko njih.
Staneš se onda sićat i sitiš se materine proročke “pismice” o tome.
“Ja sam svojin, davni dana, zapivala…”
Sićanja vremenom prerastu u nostalgiju; pa u tugaljivost…
Ali, bude kasno, kako je rečeno.

Sela su, ionako, odavno postala pokondirena kopija gradskog života. Gradovi sjedišta pokondirenih seljaka bezemljaša.
Sve se pokondirilo, pa ti je, gotovo svejedno gdje si i s kim si.
Ono praiskonsko u nama žudi leći na ledinu, ruke zariti u zemlju; bosonog gacati po lokvama od kiše, zaplesti se u krila vjetra; tutnuti ga u nidra ono iskonsko u nama od kojeg smo se, davni dana, otuđili u svom kraljevstvu bez njiva.
Jedva mu u glasa poznajemo.
Koristimo neki drugi, navrat nanos, priučeni jezik.
Jezik betona, kiča, mode, skupih stvarčica, isprazna nadmetanja…
Jezik koji priča, ali ne govori.
Otuđenom, pokondirenom svijetu brblja pokondirene bajke o ničemu.
O kraljevstvu u kojem imamo sve, osim nas samih.

A, štaš o’sebe?!
Nek je svega drugoga… lako nama za nas!
Pustiš se tako da te, ko lakoglavi maslačak, raznosa struja zraka, e da bi se, kako god, ukalupio u kalupe mimo svojih mjera.
Kalupi su bitni, sinko…ostalo što stigne!
Tako ukalupljeni i ispeglani, spremni smo za moderne kantare.
Za onaj iskonski smo, ionako, postali prelagani.
Odnio bi nas i najmanji vitar.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity