Mnogi doturi govore da je nošenje maske tempirana bomba zaraze.

Najskoli ako imaš samo jednu.
Bolje ti je stavit zobnicu….barem je od prirodne pređe.
Sprtin ti se tako do pošte.
Prez maske i rukavica.
Kad tamo…kilometarski red, ko vaktile kad se priko sindikata, jeptino dililo svinjske polovice.
A, čeljad se uopće ne drži propisanog razmaka od dva metra, veda se odmakli jedni o’drugizi najmanje tričetri metra.
Toliko se to ispripadalo, sinko majčin, da ne smiš slučajno pročistit grlo.
Bošti lipi sačuvaj!
Odman se stotinu glava, s prikim pogledom, okr’će prema tebi.
Najskoli ako si, nedajbože, starija osoba.
Brr..!
I uvik se nađe nekoja, najskoli osorna, “zvornarica”, koja će te popljuvat na “mrtvo ime, u ime sviju, a ostali će sakno napucikavat’.
Ujte li te u žrvanj, bolje ti je vrvi otalen, jerbo će te živa izist, brže, žešće i okrutnije od svakog virusa.
U zadrugi blagajnica žučljivo drži bukvicu “nepoćudnoj starčadi”, koja se drznula pomoliti svoju staru njušku.
(A, lipo jim se kaže da ćule doma.)
“Šta, niste mogli nikog drugog poslat!”
(čitaj: Ku’te đava nosa!).
Zbreca se na njizi kao da joj je to sveta obveza ili ju je netko “ogozgar” ovlastio da ih javno maltretira i posramljuje.
Brigeseje što odgovor glasi “ne”…
Ona sad koristi “poziciju moći”, dileći lekcije i packe sritnim ljudima, u čijim se očima čita strah.
Ne od korone, nego od takvog pogrdnog prozivanja i bojazni da ih još ne potraju van praznih ruku.
“Za njihovo dobro”, naravno, premda se, po tonu i izrazu lica, ne bi baš reklo.
A, oni…’nako ispripadani, šutke trpaju svoju sirotinju.
Stegne me u grlu.
Vjerojatno i sami podsvjesno osjećaju krivnju zbog tolike povike i pritiska na njih.
(“Za njihovo dobro”.)
Imaju već fobiju od svakog izlaska.
One osjetljivije i pravi PTSP i kad bi bilo do njizi; “najbivolile da ji prikine”, meščini.
Barem one “odozdal”, ako se zateknu u takvoj ponižavajućoj situaciji.
U čvrstoj nakani da ih, tobož’, pošto, poto, zaštite, preko noći ih se počelo tretirati kao da je šuga na njima i kao da su oni krivi za hebenu koronu.
I svatko se laća verbalnog i inog psihičkog kamenja koje, bez trunke sućuti, bacaju na njih.
Štoviše, jedni drugima trpaju kamenje u šake, vjerujući da imaju na to moralno, i svako drugo pravo.
Žalosan primjer izokrenutog morala, izokrenutih vrijednosti i izokrenute skrbi za starije.
I sve me nekako podsjeti na one nesretnike za koje se, donedavno, slično “skrbilo” u štala-domovima, dok nisu izgorili zajedno s njima.
Kakvi smo to, zaboga, ljudi postali?!
Nekoć se istinski cijenilo mudrost sjedina, te je postojalo i tkz-o “Vijeće staraca”, kao zajednica onih čiju mudrost, razbor i životno iskustvo se najviše respektiralo.
A, danas…
Već se i balavurdija bezobrazno istresa na njih!
Vrijeđa ih kome se ćefne, samo zato što su bespomoćni, u duhu tog istog društva, koje se, tobože, brine za njihovo dobro.
Daleko bilo takvo “dobro” od svih koje volim i poštujem, ako o tome, danas, uopće još i možemo govoriti.
Danas se sve izražava brojkama, statistikama, krivuljama, regulama…
Pravi raj za robote.
Tko zna…možda dolazi neko novo doba, novi poredak i novi robot-čovjek, čije će vrijeme biti podjeljeno na ono prije i poslije korone.
Tko preživi pričat će!

Biralome/Tomislavcity