Do petog, šestog razreda osnovne škole, najranije, bila sam uvjerena da je riječ “mali” zbirna imenica koja označava muško dite.
‘Ko je znao za izraze dječak, dečko, klinjo… Možda smo na njih i naletjeli negdje, u kakvoj školskoj knjizi, ali to, za nas ionako nije bio stvarni svijet.
“Dobar dan, zdravo, doviđenja, dječak, majka, baka… “, sve su to bile tuđice kojima smo naučili značenje, ali nam nikada nisu istinski nešto značile do praznih pojmova koji se koriste isključivo u čitanju.
Ni nakon milijun pročitanih knjiga, nitko nas ne bi natjerao da nekoga klinca nazovemo dječakom, ili da kažemo “da”, umjesto “ja”.
Nezamislivo!

‘Ko je, onomad, mogao i slutiti da ću se, jednoga dana, toliko zakocenjivati nad tim istim izrazima.
Nisam ih dakako, zaboravila, ali kad neku besidu ne čuješ dugo vremena, zazvuči nekako slatko-smiješno.
Izobilje takvih prilika pružilo mi se u ono zlosretno, ratno vrijeme, kada se kod mene, u grad, smjestila sestra sa svojom mnogobrojnom obitelji. Sve jedno drugom do uva.

Jedna mala čupavica, te se jeseni, spremala u prvi razred, pa sam joj, kao dobra tetka, davala instruikcije iz slovarice.
Bilo je više nego urnebesno. Lako što nije znala slova, nego nikako nije shvaćala filozofiju početnog slova: Ako je prvo slovo B, tada riječ počima na B, a ne na Š. Ma, kakvi! Ni čut!
Ja u drvo, ona u kamen, rekla bi mater. Pročitala bih joj svako slovo, i riječ, a onda bi ona trebala ponoviti što je zapamtila.

A – auto. Ovo je brzo savladala, ali je kod B – bubamara, već zapinjalo. I to gadno. Kažem “Bbb”, a ona ponosno:

– Šakabaka!

– Nijeeee šakabaka. To je na Šššš. Ovo je Bbbb – bu-ba-ma-ra – hihoćemo se u glas.

Stignemo nekako do Đ – đak. Ona i ne čeka da kažem slovo, nego brzo viče.

– M – mali. – od radosti udara po slici dlanom. Zna da to zna.
– Đđđ, a ne Mmm. Đđđ – ak.
Ništa ona.
I evo nas na P. To je lako, pomislih. Pas. Nije lako.

– Ćuko! – odgovori ona, primičući glavu zerica bliže slici.

Ma, kako se nisam sitila ćuke, Gospe Sinjska! Kakav te pas spop’o, bona!
Ćuko, nego šta.

Tko zna koliko dugo joj je, kao i meni vaktile, trebalo da shvati da je taj mali đak, a opet je i mali.
Preteško je to za jedan dičji um.

Mlađem joj bratu, svojih pešest godina, slova nisu bila interesantna.
Premali je.
Litno je vrime, pa bi uglavnom tumarao dvorištem, s jednom rukom u džepu, a drugom savijenom u šaku umisto mikrofona, “magarčio bi” Thompsona na sav glas i na iznenađenje susjeda.
Repertoar: Oj Zagoro i Moj Ivane.
I tako u krug.
Po cili dan.

Za malca od par godinica, prilično dobro je znao oponašati “Tons-onov” muževni glas, što je sceni davalo iznimno komičan karakter.
Onako sićušan, malo poguren u ramenima, zerica jače uvučena vrata, koračo bi duž dvorišta gotovo vojnički, s tim mikrofonom od vlastite šake, i drečao se do nebesa.
Odman ti vidiš da je to reslo na selu.

Mali susjdi s dozom strahopoštovanja, zirkahu na tog nepoznatog im, malog čovječuljka, koji tako dobro ori pismu.
“Ki veliki.”
Ponosan na sebe i ohrabren učestalim virkanjem vršnjaka, nakanio se, jedared, upoznati sa jednim od tih fanova. Onim najvatrenijim.

– Eej, mali! – oslovi ga iznenada, čudno hrapavim glasom za jedno tako malešno stvorenje.
Profesionalna deformacija, valjda, uslijed tolikog oponašanja Thompsona iliti “Tonso-ona”, kako se akcentiralo dole u Ercegovini.

Prozvani “mali” se ponešto smete.
Veći i životniji od njega, šutio je pognute glave, ali se nije micao od ograde iza koje je zirkao u sićušnu, pjevačku zvijezdu koja se, niotkuda, stvorila tu, u susjedstvu.
Dodatno ohrabren vidljivom zbunjenošću “maloga” krenu “mali Tohompson” i korak dalje u upoznavanju obožavatelja svog talenta.
Nakon nešto premišljanja, odlučno zagrmi, ovlaš udarajući nogom neki kamenčić.

– A, imaš li ti, mali, ćaću?

Mali potvrdno kimne, spustivši glavu.

– A, iđe li ti u Nemačku?! – povisi ton naš junak i malo se ko isprsi, jer njegov, vi’š, iđe.

Mališ se potpuno zbuni.
Neko vrime još stoji gledajuć u pod.
Samo na tren, sramežljivo i brzo, podigne pogled.
Iskosa odmjeri nesuđenog drugara i dade petama vjetra.
Naša zvijezda nehajno odmahnu rukom, u znak da je uludo utukao dragocijeno vrijeme.
Ljutit i razočaran opcuje mu ono legendarno “mali – gali”…najstrašniju uvredu za mušku dicu i vrati se svom šaka – mikrofonu nastavivši tamo di je stao: Oj, Zagolo liepa li si…
Sritni Thompson i ne sluti kakav mu takmac niče isprid nosa.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity