Danom žalosti spomenut ćemo se svih žrtava razornog potresa i onih koji istinski suosjećaju s njima (nadajmo se cijeli svijet ili barem onaj dio svijeta koji se ubraja u ljude).
Hrvatska je, Bogu hvala, još uvijek puna ljudi, pa je srce puno i u ovoj tuzi.
Velike nesreće uvijek na površinu iznesu ono najbolje u ljudima, kao i ono najgore u neljudima.
Dok nam je dobro, najvećma se glođemo međuse, ukrštamo taštine, zavidimo…a, onda nam se na glavu sruči kakav golemi jad i tada shvatimo da su “drugi” beskrajni Božji blagoslov.
Sve dugujemo drugima.
Istim onima koje većinom osporavamo, olajavamo, zavidimo…u presudnom trenutku postaju anđeli čuvari.
Isto je i u svakodnevlju, samo što tada nismo to prisiljeni vidjeti kao u velikim nesrećama.
Zato valjda i postoje jer od kad ne trebamo jedni od drugih posuđivati alat i radnu snagu, sve više zaboravljamo tu činjenicu.
Zakukuljena sebičnost ne primjećuje međuovisnost dok ne dođe “stani-pani”.
“Čovjek ne može ništa”, kaza netko, “ljudi mogu sve”.
Znanstvenici kažu da čak i psi osjećaju “miris tuge” svojih vlasnika.
Znamo to iz iskustva.
Ako slika govori više od tisuću riječi, onda ova potvrđuje tu tezu.
Sklupčan na ruševinama kuće, koju je do jučer osjećao svojom, kao i obitelj koja se raspršila, tko zna gdje, ovaj pas svakako osjeća tugu.
Vjerojatno je i gladan i žedan, prestrašen i utučen…možda i ozlijeđen, ali još uvijek s dirljivom psećom nadom, poput Jesenjinova Druškana, uzalud čuva te poznate cigle “svog” razrušenog doma, za slučaj da se njegov “Bobilj” vrati, ili ga povede sa sobom.
U djetinjstvu sam prolila kišu suza nad tom tužnom pričom o dirljivoj psećoj privrženosti čovjeku, a ovaj pas je simbol hrvatskog “Druškana” koji je izgubio svog “Bobilja” – svoju toplu kućicu, svog vlasnika, svoju Petrinju, svoj Sisak i mirnu svakodnevnicu njegovih stanovnika s kojima svi duboko suosjećamo.
Danas, evo, tugujemo nad sličnom pričom, ovaj put ne Jesenjinovoj, nego hrvatskoj, ispričoj, ne perom, nego stvarnim životom.
I dok ovaj pas pouzdano tuguje na svoj pseći način, dotle neki neljudi prevarom kradu humanitarnu pomoć za stradalnike…
Sapienti sat!
Neljudi će, uvijek biti, a na ljudima je da ih ljudskošću zasjene, kao što ovih tužnih dana i jesu zbog čega se nekako naročito osjetimo ponosni što smo ljudi, a od neljudskosti nas tada naročito podilazi hladna jeza.
Hvala Bogu da je tako!
U ova apokaliptična vremena, nije se na odmet podsjetiti što je Isus odgovorio učenicima kad su ga pitali o “drugom dolasku”.
Odgovorio je jednim dubokomudrim pitanjem: “Kad Sin Čovječji ponovno dođe, hoće li zateći vjere na zemlji”…hoće li naći ljudskosti, duše, srca…?
Hrvatsko veliko srce i široka ruka, u ovom trenutku, s pravom, Isusu može odgovoriti “DA”.
Trenuci su to kada plačemo od ganuća dirnuti ljepotom i snagom duše iz koje crpimo utjehu i u najvećim nesrećama.
Priznaju to čak i političari, no nadajmo se da neće ostati jednako licemjerni, pa to požrtvovno, hrvatsko srce, koje otkida od svoje sirotinje, da bi pomoglo drugome, “nagraditi” ovrhama, isključivanjima struje, plina, telefona…kao što, za Božićnih blagdana, jesu tisućama kućanstava.
Žalosno je kako još uvijek nisu shvatili da su Hrvati jedina Hrvatska.
Hrvatska koja se sustavno ponižava ničim nezasluženim nošenjem “gaća na štapu”.
Zato se pobrinite da dostojanstveno žive, dok žive.
Kad “odu”, nema ih vajde oplakivati.

Biralo me/Tomislavcity