“Nebo visoko, a zemlja tvrda”, govorilo se “oči a oči” s nečim s čime se, “sritni isan” nemere nosit: glađu, oskudicom, stradanjima, zlim vrimenima…
A, bilo i’ je, auuu…
S vrimenske distance, čovik se u čudu zapita, kako…?!
Kako se priživio teški, tvrdi vakat, u tim vrimenima, danas nam nezamislive oskudice, na toj škrtoj zemlji, di bolje uspjevaju zmije i poskoci, nego raž i ječam.
Pa, kad ‘vako naletiš na kakvu priliku u crnini, kako s torbakom ili vučijom na plećim, grabi po tin stinom, s krunicom u jednoj i šćapom u drugoj ruci, koja svaku rečenicu započima s “Vala dragon Bogu”, a na pitanje o zdravlju i životu odgovara “A, evo sinko, devera se…nedaj Bože uz Boga reć…”, potreseš se i zamisliš.
Šta to ona ima, a tebi nedostaje da bi, ako ne na teškom brimenu, zahvalio barem na onom lakom i slatkom…
Kakve to oči u ničemu vide sve, a druge u svemu ništa…?
Ona “sada svoje stado čuva na nebeskim proplancima”, kako reče autor fotografije, i po koji put možda baci sjetni pogled “dolike”, na taj tvrdi kamen dragog kamrnjara iz koga je isklesana tako stamena i kršna.
Ili anđelima vika dodijava pričama i bajkama s tog svog kršnog krša, dodajući s uzdahom, ko sve naške babe:
“Ma, nema ga zemja, et!”

Biralo me/Tomislavcity

Foto: IMOart, Ričice