zidnjakDa je kakav putnik, namirnik, pedesetih, šezdesetih, dolutao u neko od naših sela, prvo bi se iznenadio što su sve kuće otključane i mnoga vrata širom otvorena, čak i ako nitko od ukućana nije prisutan. ‘Ja budala!’, pomislio bi u čudu.
Ne zna, vucibatina stranjska, kako je pojam krađe nepoznat po tim selima.
Da se tuđe tu oduvik čuva pažljivije od svojega, pa im nije bio potreban šerijatski zakon kako bi držali prste podalje.
Nema ti tu tuđega.
Zajednice su to ustrojene po najefikasnijem i najsavršenijem uređenju – ekonomiji obiteljskog gospodarstva i zato su sva dobra, u konačnici, zajednička.
Nema tuđega među svojima.
Imade li susjed dobre listve, mistriju, kosu, brus…isto ko da imaš ti.
Ni zamislit se nije moglo da bi se susjedu, išta odbilo, a još manje otuđilo, bošsačuvaj.
Kokad bi te navistilo sa oltara. Takva je to sablazan.
Pa, di toga još ima, de…
Drugo čemu bi se, naš došljak, čudio, upadljiva je sličnost u ukrašavanju domova.
Na zidu svakog ganjka, dočeka te križ obavijen očenašima, te slika Gospe, svetog Ante s janjetom, ili već nekog drugog sveca i eventualno Katolički kalendar.
Kao kontrast tom sakralnom ikonoklazmu, na zidu iznad kauča, veliki zidnjak, živopisnih boja s prirodnim motivima, najčešće jelena ili pauna.
Sav se on priliva u jarkim, bojama, na mekanoj, baršunastoj podlozi, u narodu zvanoj “pan”.
Na oknima omanjih prozora, posude đirana, bečanke, žare ili mesliđana.
U vitrini, iza stakla, ‘eklane, ili vezene krpice.
Na zidu iznad šporeta, platneni, ženski zidnjak, s motivirajućim kulinarskim doskočicama i poskočicama u stilu gange, namjenjenih isključivo ženskadiji, a za dobrobit muškadije (jakog drugo, nu).
“Dobra žena dobro kuva; svog čovika da sačuva”. Ku’š lišpe, de.
Spavaću sobu glave obitelji nemoš mašit sve da oš.
Pored uzglavlja dva drvena natkaza, ista ko i šifonjer, a iznad kreveta, u zlatnij rami, vinčana slika retuširana do neprepoznatljivosti.
Vidjevši jednu kuću, vidio si sve.
Čak su i lica na tim vinčanim slikama gotovo jednaka. Kokad ih je radio isti majstor kista.
Putnik namirnik, s početka priče, ne more sebi doć od čuđenja.
Nezadovoljan odma’ne rukom, pa prti u drugo selo.
Kad tamo, ista priča.
Eto đadre!

Biralo me/Tomislavcity