Sva dica na kugli zemaljskoj nastoje valjda uvišćati brojne roditeljske stupice, kako bi ih preduhitrila.
S jednom mi to nikako nije polazilo za rukom, premda se ponavljala poslije svake, bogovetne mise.
Legendarno pitanje: Po kome je izašlo ‘vanđelje?, svaki put iznova bi me zateklo nespremnom.
Nastojiš pogoditi, no kako su izgledi 4:1, rijetko ti se omakne točan odgovor.
A, onda tek slijedi prava propovid.
Pokušavaš se opravdati.
Zapamtio si propovid.
I ‘ko je dao janje svetom Anti.
I, i…
Džabe ti.
“Trk prat’ sudje!”
Pokunjeno skidaš misnu i oblačiš nosnu robu.
Idući put, ću napraviti šalabakter. Napisati na dlan.
Ponavljati cilu misu po kome je bilo ‘vanđelje,…
Dođe nedilja i, k’o za inat, sve se ponovi.
Svi planovi nekako isparili.
Nije li, bošprosti, mogao biti jedan evanđelist!?
Jakako bi me inčije zapao plast prljavog sudja!
Sve ima svoje.
I danas rijetko upamtim po kome je bilo evanđelje.
Odnese te uma i gotovo.
A, možda i traume iz ditinjstva nisu bez upliva.
Nije da mi se čini pretjerano bitnim je li “‘vanđelje” bilo po Luki ili Ivanu, no, stariji su kroz to nadzirali dičju pažnju tijekom mise.
I nema argumenta koji bi opravdao taj grij propusta, koji se inače ritko drži ozbiljnim grijom…osim u tom slučaju.
U vrime mog ditinjstva, bijaše to ozbiljan, pa i kažnjiv, propust.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity