Parafraza naslova jedne dokumentarne emisije u dane kada cijela Hrvatska strepi dok se tlo trese i urušava pod nogama, a cijela Hercegovina žaluje.
Povodom nemile katastrofe na Banovini, ovih je dana HRT reprizirao emisiju o siromašnim i usamljenim starim ljudima s tog područja, tek pola sata od metropole, pod nazivom “Pola sata od svega” (čitaj, pola sata od života).
Nije nam dobro sjela još jedna žalosna priča u mnoštvu drugih, no dobro da je prikazana.
Tijekom cijele ove fame oko korona virusa, zbog koje su ljudima oduzete sve slobode, Vlada se opravdava tobožnjom brigom “za naše starije”, koje, kako nam je poznato, niti je zaštitila, niti sačuvala, nego samo izolirala od života i, zapravo, time dotukla. Mnoge bake i majke po bolnicama i domovima, umirale su same, kao divlje zvjeri, bez igdje ikoga.
Na koncu, poznato je kako u Hrvatskoj devera ta populacija, na rubu svih rubova i preko ruba i koliko je država licemjerna s tom sramotnom brojalicom o brizi za “naše starije”.
Čovjek bi pomislio, umiru od brige za njih. Na žalost, stvarnost je upravo suprotna.
Nad ovim staricama iz filma (kao i većini hrvatske starosti koja mahom živi sama i u nehumnim uvjetima), zaplakalo bi i kameno srce, ali država ne plače, vlast ne plače, društvo ne plače…svi oni koji ih tako zgodno koriste kao izgovor za nametanje kontrole.
U protivnom, zar bi dopustili da tako žive s tom sramotnom crkavicom od mirovine (ako je uopće i imaju).
Toliko im, eto, vrijede ti “naši stari”.
Poneke bolesne bakice žive u potleušicama s dekama i kartonima umjesto prozora i vrata, a piju vodu kakvu vrli političari ne bi ponudili ni svojim psima.
Sapienti sat.
Sevap bi bilo da im se uz svaku izjavu o brizi za starije, turi pod nos jedan od ovih žalosnih prizora, pa da se zasrame svog obraza (ako ga imaju), ili barem zavežu licemjernu gubicu.
Sramotni odnos prema onima kojima su nas rodili, govori dovoljno o suvremenom društvu u kojem je moguće da neka tobože ugledna i moćna svjetska njuška javno izražava svoj nakaradni stav o staračkoj populacija kao o “pukim bezvrijednim izjelicama” i da ju pri tom, ne samo nitko ne prozove, niti podnese tužbu, nego, naprotiv; upravo on je jedan od najvećih financijera cjepiva za te, kako ih nazva, “beskorisne izjelice”.
Bogu za plakat!
U kakvom to svijetu živimo, za Boga miloga, i što od njega možemo očekivati, osim da sve bude naopačke kako i jest.
Ovakav tretman bespomoćne starosti najveća je rak rana i žalost jednog društva nad kojom bi valjalo jednako tužiti kao što ovih dana tužimo ujedinjeni mnoštvom nesreća.
Tko zna, možda nam Bog želi otvoriti oči za istinske vrijednosti dok nismo potpuno duhovno oćoravili.

Biralo me/Tomislavcity