Možda nisam čudo toga usvojila od pradjedovske mudrosti, ali jedno jesam;
poštovanje spram kruva i svekolike hrane, kao Božjeg dara, kojoj je kruh simbol.
Kao što sam to činila u djetinjstvu, i sada poljubim kruv prije nego ga bacim, trudeći se da bacanje svedem na minimum.
Nije to samo navika; još manje šparnost, a najmanje puko foliranje.

U “Očenašu”, molimo Stvoritelja za kruv svagdanji jer je kruv “mana s neba” i zato svet.
Ne zato što je svetiji od ičeg ostalog jednako darovanog iz Njegova dlana, nego zato što je odvajkada bio i značio više od jela.
Bez kruha je većina jela pusta i prazna, pogotovo onomad kad se za druge vrste, industrijski obrađenog, tijesta nije ni znalo.

Molitva “Očenaša” i izrijekom mu je dala veo posvećenog dara, pa se nekoć virovalo da je bacanje kruva, ne samo razbacivanje oskudnih resursa, nego i teški grij.

Danas, kada svjedočimo bezumnoj obijesti bacanja tona hrane, s jedne i umiranju od gladi, s druge strane, uvjerena sam da i jest grij.
Teški.
Grij koji nitko više ne doživljava grijom, premda smrdi iz svake, gomile smeća u koju smo ju pretvirili, umjesto “poljubili i ostavili” nekom kome će spasiti zdravlje i život…

Poljubi i baci, ako baš moraš baciti, ali nikada ne zaboravi zahvaliti.
I da je grij bacati hranu, barem dotle dokle postoji i jedno jedino ljudsko biće koje je na smrt gladno.
Pogotovo dijete.
Nećeš time pomoći gladnome, ali ćeš pomoći mijenjati svijest oguglalu na potrebe drugih; slijepu na zahvalnost i tromu za suosjećanje, iz koje poniču i glad i siromaštvo i svako zlo.
Ravnodušnost je rak na duši čovječanstva koji ga proždire nemilice, a ono, jednako slijepo, postaje sve ravnodušnije i sve objesnije.

Kad napokon shvatimo da je to, a ne oskudica, razlog zašto kruh nije dostupan svima, spontano će se razviti svijest o grešnosti bacanja.
Nekoć se nije bacao.
Ni kruh, ni išta drugo.
Danas se baca u zastrašujućim količinama dok je pola svijeta još uvijek gladno.
Na smrt gladno.
Kruh je simbol “mane s neba” koju nismo stvorili.
Darovana je kao što je darovana voda, sunce, zrak, plodna polja…
Sijemo dar.
Žanjemo dar.
Jesmo li toga svjesni?

Poljubiti znači biti zahvalan Onomu od kojeg smo besplatno primili sve što imamo i što jesmo.
S tom spoznajom ispravan stav prirodno slijedi istinu.
Intuitivno znaš što je sveto.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity