Ni jedna generacija starijih ljudi, nije pretrpjela takve društvene, gospodarske, kulturalne, i ine promjene, kao što je to ova današnja. Iz perspektive njihove mladosti, ne radi se o promjeni, nego o uraganu koji je, gotovo preko noći, pomeo način života kojim su živjeli oni, njihovi roditelji i njihovi djedovi.

Za razliku od njih, koje je moderno doba pregazilo, otuđilo i učinilo nesposobnima da prate njegove trendove, predstavnici prijelazne generacije, imali su rijetku priliku živjeti u oba vremena, jednom nogom tamo, drugom ovamo.

Rastrgani tom dvojnošću, ne tako davna, sjećanja na posve različito vrijeme, doživljavaju više kao neko snoviđenje, dok modernizmu, kojem svjedoče, u usporedbi sa mlađim naraštajima, ne pripadaju u potpunosti. Ni na nebu, ni na zemlji, što bi se reklo.

Bauljajući među prekrcanim policama trgovina, padnu mi na um one naše klete, seoske zadruge, u kojima je bilo manje artikala nego na jednoj jedinoj polici modernih supermarketa. Uz to je je bila multinamjenska: od čavala, petrulja, slatkiša, do sitnih kućanskih potrepština, poput lavora, tute…. Sve na jednom mjestu i sve na dvije police. I svega dosta.

Prolazeći pored suhomesnatih proizvoda, nerijetko se iskrade tihi, sjetan uzdah. ‘Ko bi mogao i u snu sniti da će nam jednoga dana slanina biti draža od paštete, salame i svega onoga za čim smo u djetinjstvu toliko žudili. I da će, upravo ona, biti najskuplja, gotovo luksuzna, namirnica na našem stolu. Preskupa čak i za osrednje dubok džep. Ni legije anđela ne bi nas u to uvjerile, onomad, kada se slanina nudila u svakoj prigodi.

Doduše, ne zove se više slanina; ne miriše više na buru i dim, niti se skida s tavana. U skladu s duhom vremena, i ona se modernizirala, obukla u plastiku, napudrala kemijom, ukrasila markom, i tako preobrazila u zavodljivi, plastificirani, bezlični, prostom puku, nedostupni, špek.

Analogijom, poznate nam, pokondirene tikve, mogli bi smo reći kako je špek, ništa drugo do pokondirena slanina. I ne samo špek. Starija čeljad bi se svakako složila s time. Oni bi, vjerojatno, taj epitet pridali i cijelom suvremenom vaktu i zemanu. Vaktu u kojem više ne mogu prepoznati svoju slaninu.

Ne samo da se pokondirilo sve što je, izvorno, poteklo iz njihovih vrijednih ruku, nego si, samo rijetki, mogu priuštiti takav luksuz. Naborane ruke, koje se, nekoć, nisu bojale ni zemlje ni neba, kamena ni drače…, ustuknule su pred modernim spravicama koje stalno ciliču, sviraju, zvižde, svijetle, zvekeću….

Ne znaju surfati; ne umiju sms-ati, niti četati, pa čak ni lajkati… I šta’š onda s njima? A, oni se, možebit, samo još potajno nadaju, da tamo “gore”, nema toji vražji aber-kutijica.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity