Nekoć je bilo uobičajeno da nam ćaća iđe u Njemačku na bauštelu; da dolazi na “urlap” i da se jednom vrati.
Nitko nije ni pomišljao da bi tamo priselio cilu obitelj ili ostao živiti za sve osve.
Ni pomislit!
Gotovo priko noći, situacija se stubokom prominila kad su s muževima, u bili svit, počele odlaziti i žene.
Tamo se kućiti, rađati i ostajati.
Počelo onda i ženidbeno mišanje i eto ti belaja…
Sve više dice, rođenih u “svitu”, ne zna “ni beknut naški”, pa kad dođu babi za urlapa, ne mogu s njom divaniti, pa da ne znam kako žele.
I čudim se tim Hrvatima čije dite ne zna materinji jezik, dok oni sami, još nisu ni savladali njemački, niti će ikad, s obzirim na dob u kojoj su se prvi put s njime susreli.
Tako, primjerice, imaš fatera Vranu i muter Anđu…
Sin ne zna jedne ‘rvacke beside;
strastveno navija za Bayern i ne voli urlap “protratiti” na selu.
Ma, nekako, lako za Bayern i selo, ali da ne zna “beknut ponaški”, to je… Ne znam…
Ukoliko mater s njim govori i ukoliko joj je do toga stalo, sigurno će znat materinji jezik.
Ne znam, brate, u čemu je kvaka;
U pomodarstvu, neznanju, zabludi ili pogrešnom uvjerenje da je to svojevrsni statusni simbol; Ko ti je ko ja ako se mogu “potužiti” prijateljima kako mi dica (zamisli ti!)…ne znaju hrvatski.
Ne znam što je točno po srijedi, tek tužno je da potomci tih naših “Anđa i Vrana” (koji još natucaju njemački), već sad ne znaju beknuti roditeljskog jezika.
Meni je to…
Ne znam…
(Pa, ovce bi, valjda, nekako beknule uz drugu ovcu, majka mu stara!)
A, tamo neka bidna baba Iva, Ana, Mara… s unucima ne može prozboriti beside, ni ono zerica vrimena što ih, sritnica, vidi za urlapa.
Ne znaju li materinjeg jezika sada dok još odrastaju uz matere “Anđe”, kako li će tek njihovi potomci, odrastajući uz ponjemčene Hrvatice ili, još gore, uz čistokrvne Susanne, Hanne…
Ne da bih imala išta protiv ijednog naroda, Bože sačuvaj, nego mi ža’ da se ijedan Hrvat tako lako i u tako kratkom vrimenu, odnarodi i zabaci jezik i tradiciju pređa, dok ju neki narodi ljubomorno čuvaju tisućljećima.
Bojim se, dakle, da već naredna generacija neće ni znati da postoji neka tamo zemlja nji’ove Großmutter Anđe und Großvater Vrane.
A, tamo, “u svitu” ih je sve više i više.
Šta reći…
Ako ti je netko “Großmutter”, trebalo bi valjda barem razumjeti jezik kojim ta “velika majka” govori.
Ovako….
Već sada unuci babu Ivu zovu Großmutter Ifa.
Srića da ih baba ništa ne razumi, pa čak ni to kako ju zovu.
Oni tramandžaju po svom, ona po svom.
Štaš.
Izašo taki vakat…
Crno i naopako.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity