Uno vrime, kad je Hrvatska tek “izula opanke i natakarila svicke štikle”, baba se zatekla u Zagrebu koji je, kao danas Rijeka, bio prijestolnica europske kulture.
Preplavili pusti performeri, konceptualci, postmodernisti i bogtepitaj šta sve ne.
Šetaju tako baba i unuka, tinejdžerica, po Trgu bana Jelačića; baba se divi kako je u bana dobar parip, kad…
Proleti pored njizi gol golcijat đuturum.
Babi skoro zašla svist.
Pokrila dlanom usta i prestravljeno gleda u unuku koja crče od smija.
– Šta je ovo, bošslobodi! – prošaplja kad joj se “zdrak” povratijo. – Gol isan leta među čeljadim?
– Nije to gol čovik, baba? To je performans. Konceptualna umjetnost.
– Aa…?
– To ti se danas zove umjetnost. On za to dobiva i pare.
– Da plaša čeljad?!
– Ma, ne plaša, baba! Vidiš da se niko nije uplašio, osim tebe.
– Mo, nisan se uplašila, vego zblaznila, Bog ti lipi da…je l ono pobiglo iz ludnice, šta li?!
– Nije. On je umjetnik. Body-art.
– Aa…?
– Danas ti je, bona baba, sve umjetnost. Piškiš, kakiš, prdiš, trčiš gol…i eto ti umjetnosti.
Baba se, dakako, ne razumi u umjetnost, ali zna razlikovati šta je kako Bog zapovida, a šta manito.
A, ovo ovde…ne da je manito za njen pojam, nego, nego…ma, nema riči kojom bi se opisalo ono što misli o tome.
Ono “bošslobodi”, ni iz daleka ne izražava taj osjećaj.
– Nije lud, veliš…!
– A-a.
– Pa, zašto se onda skalo gol golcijat i leta među vlikom čeljadi, ka nije lud?
– Umjetnik.
– Mo, triba to pripet digdi u planini, pa nek plaša vukove i međede, a ne pošten svit. Ili bar umisto strašila u kokuruz..da ima kakve god vajde od njek. Pu…sram ga i stid bilo! Još nako stari đuturum…pu…!
– Haha…tu ste negdi, baba. U klipu.
– Mo, nije to s nikim u klipu, moj sinko! Pa, viš da je manito ko ćuskija! Ma, kakva ćuskija…to je, to je…bošslobodi, et! Mo, nu ti vid…naki đuturum, od jada ga nemeš gledat, i vako leta gol golcijat…
– Misli valjda da još ima šta pokazat.
– Pokazo je, ne boj se! Nego, moj sinko, viš ti šta sve dica vide po gradovin. Da se mene pita, ostali bi vi dolike. Neš doli, kod nas, vidit da se neko vako skala, pa leta okolo ko ajvan. Jok brate!
Trauma koju je baba doživila usporediva je jedino s progresivnim PTSP sindromom od kojeg se nikad neće “oporavit”
Eto đadre!
Živa istina, kažu.
Ma, i ja, reko’, postim, od takve vrste prikoviše moderne “umjetnosti”, pa da mi je i sam Bog ‘vali.
A, ono od čega dobijem proliv i žgaravicu i čir na željdacu, more bit svašta, samo umjetnost ne.
Ma, lako za me…nego, ža mi sritne babe!
Biralo me/Tomislavcity
Foto: KUD “Kamešnica, Sinj