08.05.2018., Kistanje - Novi hvarski biskup Petar Palic. Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije, dao je intervju za Bitno.net u kojem se osvrnuo na aktualne teme kao što su djelovanje Crkve u pandemiji koronavirusa te pastoralni izazovi s kojima se susreo u prvim mjesecima službe o novoj biskupiji.

– Iza katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jedna je poprilično neobična proslava Božića, kako ste ga Vi doživjeli?

Vjerujem poput svih drugih, oslobođena suvišnih i nepotrebnih sadržaja, a s tendencijom usmjeravanja na stvarnost Božjega utjelovljenja. Pročitao sam ovih dana savjet jednoga svećenika kolegama, koji otprilike glasi: Ako ovoga Božića ne znate o čemu propovijedati, propovijedajte o nadi. Ako ikada, onda nam je sigurno proslava ovogodišnjega Božića pokazala da je Bog svojim utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta na sebe odlučio uzeti sve okolnosti našega života i da je on i u ovim okolnostima doista Emanuel – S nama Bog.

– Među vjernicima, što je posebno vidljivo na internetu, bilo je puno usporedbi vladajućih s Grinchem koji je “ukrao Božić”. Kako pronaći balans između državnih mjera i vjerskih potreba, osobito u vremenima velikih blagdana?

Tko to može i na koji način pravom vjerniku ukrasti Božić? Ako nas ove okolnosti nisu naučile da prestanemo biti folklorni kršćani, onda ćemo, nažalost, morati na neki popravni ispit. U kojem obliku će on biti i što nas još u budućnosti čeka, teško je reći. Mi smo Hrvati, nažalost, poznati po tome da smo, kad se neko pitanje otvori, svi stručnjaci i u svakom pitanju. Kad su nogomet i rukomet u pitanju, svi smo izbornici, kad je politika u pitanju, svi smo premijeri, kad je epidemija u pitanju, svi smo epidemiolozi, kad je teologija u pitanju, svi smo teolozi. Kamo sreće!

Poznata je uzrečica da je lako biti general nakon bitke. Međutim, volio bih vidjeti tu osobu ili instituciju koji bi preuzeli cjelokupnu odgovornost na početku ove epidemije i upravljali cjelokupnom krizom u trenucima kad smo veoma malo znali o ovom virusu. Danas je situacija drukčija i sasvim je opravdano da se i pristupi u liječenju i stavovi i mjere prilagođavaju novim spoznajama.

Što se vjerskih potreba tiče, htio bih podsjetiti na činjenicu da crkveni život, osim liturgije, uključuje mnoge druge oblike, kao što je propovijedanje vjere, djela ljubavi, ali prije svega vlastiti život, sa svim njegovim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama i taj život zapravo postaje oltar na kojemu svaki krštenik postaje svećenik. Treba nam stalno biti pred očima da Drugi vatikanski sabor govori o „općem, odnosno kraljevskom svećenstvu“ svih krštenika.

U ovo vrijeme epidemije mogli smo samo potvrditi ono što naslućujemo u našim crkvenim zajednicama, a možda se i bojimo to jasno izreći i pogledati stvarnosti u oči, odnosno činjenicu da se moramo kloniti opasnosti dijeliti liturgiju i život. Svaki obred postaje neprirodan kad ne dodiruje život, ne dodiruje srce; postaje jednostavno maska postojećeg, osobito ako smo robovi oblika, a zaboravimo na bît onoga što činimo i slavimo. Crkveni i vjerski život svesti isključivo na ritualizam znači osiromašenje toga života. U ovo izazovno vrijeme pandemije osjetili smo kako je nedostatak i odvojenost od obreda težak. Međutim, obrednost, odnosno ritualizam ne bismo smjeli promatrati kao neki magnet. Tako smo, naime, u opasnosti reducirati bogatstvo načina i mogućnosti djelovanja crkvene zajednice, kao i ograničiti samo djelovanje Duha Božjega.

– Pandemija je razotkrila, a moguće i potaknula, radikalizaciju manjeg dijela vjerničkog puka. Činjenica je da, barem na našem portalu, nikada nismo vidjeli toliko uvreda na račun biskupa, pa čak i prozivanja da im je “otac Đavao”. Jeste li se i Vi susreli s nečim sličnim i kako se s time nosite?

Izgleda, nažalost, da su i u našim katoličkim medijima glasniji „Boanerges“ – „sinovi groma“, od one tihe većine, koja u jednostavnosti srca živi svoju vjeru i ljubi Boga i braću ljude. Čini se da su pojedini među nama spremni i sami uzeti „srp i kosu“ u svoje ruke i krenuti u žetvu kukolja, bez obzira na pšenicu. A Isus nas tome ne uči. Evanđelist Matej je zapisao riječi proroka Izaije koje se odnose na Isusa, „Slugu Jahvina“. Te riječi Matej donosi nakon što je Isus u subotu ozdravio čovjeka usahle ruke, što je dovelo do vijećanja farizeja protiv Isusa i razmišljanja kako da ga pogube. Dobro je uvijek iznova čuti te Izaijine riječi, osobito karakteristike, koje se odnose na Isusa: „Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti…“ (Mt 12, 18-20) Isusa i njegove zapovijedi nije razumio onaj koji bi radije zazivao sumpor s neba da sprži zemlju, nego „lagani i blagi lahor“ Božje ljubavi i njegova milosrđa i u jednostavnosti i tišini, vjernički otvoreno pokušao nasljedovati Isusa u ljubavi prema bližnjemu. Proslov iz Ivanova Evanđelja koji smo nekoliko puta slušali tijekom ovih Božićnih dana jasno nam daje do znanja da je Bog u Isusu iz Nazareta došao među nas, a mi ga nismo prepoznali. Očekivali smo pobjedonosnog, pobjedničkog, dominantnog Boga, sposobnog da sve odmah ušutka, kako bi njegova prisutnost prevladala; ali nije bilo tako. Isus je skroman, skriven, jednostavan, krotak Bog, uvijek među očajnim, prezrenim i malenim ljudima. Tamo moramo prepoznati svoga Boga.

– Koji su, po Vama, glavni uzroci takve radikalizacije?

Smatram da je glavni uzrok radikalizacije, ne samo u ovom slučaju i ne samo u kršćanstvu, u prvom redu nepoznavanje svoje vjere, a zatim za nas kršćane katolike osobito i svjesno udaljavanje i neprihvaćanje, pa i proizvoljno i selektivno tumačenje, bez ikakvoga uporišta, Isusovih riječi i njegova nauka. Veliki papa Ivan XXIII. Dobri svojom je jednostavnošću i dubokom poniznošću poput magneta privlačio druge i drukčije i svjedočio Isusa Krista. Njegovo geslo je bilo „Oboedientia et pax“, odnosno „Poslušnost i mir“. U jednom svom promišljanju papa Ivan XXIII. piše: „Pravednost čeka: milosrđe pretječe. Pravednost kuša: milosrđe podupire. Pravednost kažnjava: milosrđe spašava.“ Militantno kršćanstvo nikada nije urodilo dobrim plodovima. Da je Isus takve učenike htio, ne bi Petru zapovjedio da „djene mač u korice“, a danas bismo u Crkvi umjesto zapovijedi ljubavi vjernike poučavali rukovanju oružjem.

– Mislite li da određenu odgovornost snosi i episkopat? Kako odgovoriti na taj problem?

Nisam baš siguran. Tim više što su biskupi uvijek nastojali pozivati na mir, slogu i zajedništvo, na odgovornost i na važnost vjere i povjerenja u Božju ljubav i u ovim trenucima kušnje, te su, sukladno mogućnostima, svjedočili svoju blizinu onima koji su im povjereni. Žao mi je što je u našem javnom crkvenom prostoru izostao glas teološkoga promišljanja o ovoj temi, uz časne iznimke pojedinaca. A bilo je mogućnosti, načina i osobito vremena. Međutim, velika većina pastoralnih djelatnika se opredijelila za „streaming“ euharistijskoga slavlja i euharistijskoga klanjanja, jer to ne traži neku posebnu pripremu i trud, i time smo i samo euharistijsko slavlje banalizirali i, možda nesvjesno, pridonijeli još većem nesporazumu u ispravnom razumijevanju slavlja sakramenata i otajstava Crkve i temeljnih preduvjeta i okolnosti da se to slavlje dogodi. Možda bismo se trebali vratiti negdje na početke Crkve i pogledati što znači pojam „disciplina arcani“, pa nešto i naučiti. Ne mislim na bijeg i povlačenje, ali isto tako niti da ćemo pukim „prijenosom“ misnog slavlja povećati ili zadržati na istoj razini i u optimalnom obimu vjeru vjernika, međutim, mogli bismo izazvati nesporazum, kao što se to već može čuti u javnosti, da gledanjem prijenosa slavlja zadovoljavamo svoju vjerničku obvezu sudjelovanja na euharistiji. Euharistijsko slavlje traži sudjelovanje i to, kako će Drugi vatikanski sabor reći, djelatno sudjelovanje, a ne samo gledanje. S druge strane, ova bi nas situacija trebala naučiti da se trgnemo iz svoje vjerničke „razmaženosti“ i razmišljanja da nam svi i sve treba biti na dohvat ruke. U ovom kontekstu ne bih htio ni pokušati razmišljati kako bismo se ponašali kad bi se od nas tražilo mučeništvo za Isusa Krista. Mnogi bi između nas bili nalik „ovcama što bleje“ umjesto janjcima koji usta ne otvaraju dok ih vode na klanje. (usp. Iz 53, 7)

Ovih sam dana pročitao misli jednoga svećenika da smo se zapravo mi pastoralni djelatnici u ovo vrijeme epidemije našli u svojevrsnom „pastoralnom limbu“. „Limb“ označava u ovom konkretnom slučaju situaciju trajne nesigurnosti, izvor straha i zaokupljenost nečim što će, vjerojatno, uroditi dobrom, ali se točno ne zna kako ni kada će se to dogoditi.

– Od 2018. upravljali ste Hvarskom biskupijom koja ima 20-tak tisuća vjernika, a sada vodite dvije dijeceze u kojima živi 10 puta više katolika. S druge strane dolazite u državu gdje Katolička Crkva obuhvaća manjinu stanovništva. Mogu li se te dvije službe uopće usporediti?

Svaka biskupija ima svoje specifičnosti i svoje zahtjeve. Nakon preuzimanja Hvarske biskupije nastojao sam učiniti ono što je u dvije godine bilo moguće učiniti i s obzirom na zatečenu situaciju u biskupiji. I Bogu sam, a i svojim suradnicima u Hvarskoj biskupiji, zahvalan na tome. Ovdje u Hercegovini su izazovi drukčiji, ali su i mogućnosti drukčije. Jedna je činjenica ista, a to je poslanje naviještanja i svjedočenja Evanđelja tamo gdje jesmo i gdje živimo.

– Biskupije koje su Vam povjerene na upravljanje imaju svoje, svima poznate, specifične probleme – Međugorje i tzv. hercegovački slučaj – no pastoralne posebnosti sigurno se ne iscrpljuju u njima. Koji su, po Vama, drugi pastoralni izazovi ovih biskupija? Što smatrate svojim prioritetom?

Da ne bi bilo da izbjegavam odgovor na pitanje o tzv. Međugorskom „fenomenu“ i „hercegovačkom slučaju“, iako sam o tome već govorio u nekoliko navrata, želim naglasiti da se od svih, tu mislim i na svećenike i na vjernike, traži odgovornost u poštivanju prava i obveza prema odlukama Pape i Svete Stolice. Svatko ima svoju zadaću i poslanje, pa tako i biskup koji je odgovoran pred Bogom i pred Svetom Stolicom za biskupiju i vjernike koji su mu povjereni.

Što se pastoralnih izazova tiče, podsjetit ću da se pojam pastoral u Katoličkoj Crkvi odnosi na dušobrižništvo, a riječ dolazi od latinskog pridjeva „pastoralis“, odnosno riječi „pastor“ što znači pastir. U tom smislu bi pastoralni rad mogao biti definiran kao dušobrižnička kreativna zauzetost i djelovanje u naviještanju Evanđelja Isusa Krista u današnjem svijetu i okolnostima. Ako se stvari ovako postave, onda se vidi koliko je polje djelovanja veliko. Osobno mislim da naš pastoralni rad uopće, pa tako i u ovim biskupijama, ne smije biti sveden amo na „sakramentaliziranje“ vjernika, nego kako u konkretnom svijetu i vremenu i u ovim izazovima svjedočiti Isusa Krista. Mislim da ćemo se svi složiti da je vrijeme u kojemu živimo obilježeno dubokim i brzim promjenama, koje se trajno događaju kod nas i u svijetu. Svi mi uočavamo da krilatica „Uvijek se tako činilo“ ne prolazi više. Ako ne budemo živa i svjedočka Crkva, nećemo moći autentično odgovoriti na suvremene izazove. A izazovi su slični svugdje, možda ovdje na našem podneblju malo i specifičniji: sekularizacija, migracije i odlazak mladih, smanjivanje stanovništva i vjernika u pojedinim župama, nesigurni politički i pravni okviri za djelovanje, kvalitetan i iskren odnos s drugima i drukčijima. Bez kvalitetnih suradnika, bilo svećenika, bilo vjernika nema kvalitetnog pastoralnog odgovora na izazove. Traži se otvorenost svih nas i zajedničko svladavanje procesa učenja između teorije i praske, odnosno promišljanja i vjerničkog iskustva.

Prioritet ostaje jedan, a to je čuvanje i prenošenja poklada vjere, sadržanog u Svetom Pismu i Tradiciji Crkve, ali i čitati znakove vremena i biti otvoren Duhu Božjemu.

– U pozdravnog govoru provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke, prije službe Vašeg ustoličenja, mogle su se čuti riječi dobrodošlice i otvorenosti za suradnju. Nalazite li u fra Šteki partnera koji će Vam pomoći razmrsiti teške slučajeve koji već desetljećima opterećuju dijecezansko-redovničke odnose, a time i pastoral na području Mostarsko-duvanjske biskupije?

Poznanstvo s fra Miljenkom Štekom seže u vrijeme i prije moga preuzimanje uprave Mostarsko-duvanjskom biskupijom. Sigurno Vam je poznato i Pravilo franjevačkog reda, koje određuje život franjevaca, pa u tom smislu i službe, na koje se izabiru pojedina braća na određeno vrijeme. U tom smislu treba gledati i službu provincijala. Fra Miljenku zahvaljujem za otvorenost i suradnju i sa svoje strane ću dati svoj doprinos da se ta suradnja dalje produbljuje i bude što kvalitetnija, a sve za dobro i uspjeh Crkve Kristove ovdje na ovim prostorima. Kad god djelujemo u skladu s naukom Crkve i ravnamo se sukladno crkvenoj disciplini, onda svjedočimo da pripadamo Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Moramo se kloniti podjela na svim razinama, i unutar vjerskog i unutar nacionalnog bića. U tom smislu kao biskup očekujem odgovornost svih, tu mislim i na dijecezanske i na redovničke svećenike, u pastoralnom radu i životu u ovim biskupijama.

– Nedavno su u Mostaru održani prvi izbori nakon 12 godina i omah su se pojavile optužbe za izborne malverzacije. Na sudbini Mostara prelama(lo) se puno toga, pa i sudbina hrvatskog naroda u posljednjem ratu te BiH. Biskup se naravno ne može “miješati u politiku”, ali može dati svoj doprinos pomirenju. Kako uopće zaliječiti rane višegodišnjih sukoba?

Mi kršćani katolici vjerujemo u Isusove riječi da će nas istina osloboditi. Jedino se u istini i u iskrenom pristupu otvorenim pitanjima i jednih drugima može graditi kvalitetna budućnost. Mogu reći da sam ponosan na vjernike koji pokazuju otvorenost prema suživotu u gradu Mostaru, ali i u drugim dijelovima biskupije. Podsjetit ću da je Mostar, a na temelju rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, jedini preostali istinski multietnički veći grad u Bosni i Hercegovini. U Mostaru Hrvati čine tek relativnu većinu stanovništva (cca. 48 % Hrvata, odnosno 47 % katolika). Radi usporedbe, u Sarajevu Bošnjaci imaju apsolutnu većinu stanovništva (81 % Bošnjaka, odnosno 82 % muslimana), a u Banjoj Luci Srbi čine apsolutnu većinu stanovništva (90 % Srba, odnosno 89 % pravoslavaca). Ovi nam podaci govore da moramo jedni drugima pristupati otvoreno, poštujući prava i dostojanstvo svakoga. Ugrožavanje prava i dostojanstva bilo koga u bilo kojem dijelu ne vodi stabilnosti Bosne i Hercegovine i uvijek otvara rane starih sukoba.

– S obzirom da je BiH multietnička i multikonfesionalna sredina sigurno se i tu otvaraju novi izazovi, problemi, ali i prilike. Na koji način planirate surađivati s pravoslavnim i muslimanskim predstavnicima u biskupijama koje su Vam povjerene? Jeste li već uspostavili kontakte s njima? Koje su bile teme vaših razgovora?

Međureligijski i ekumenski dijalog je trajno poslanje Crkve. U tom ću smislu nastojati održavati kontakte i surađivati s predstavnicima drugih religija i Srpske pravoslavne Crkve. Susreti su bili više na formalnoj razini. Budući da sam na početku svoje službe u ovim biskupijama, bit će vremena za susrete i suradnju. U ovoj prigodi htio bih zahvaliti episkopu Zahumsko-hercegovačkom i primorskom gosp. Dimitriju kao i mostarskom muftiji gosp. Dedoviću za izraze suosjećanja i blizinu u povodu nedavne tragične pogibije mladića i djevojaka iz Rakitna.

– U posljednjem razgovoru za naš portal istaknuli ste kako je “pitanje abortusa pitanje života i smrti i zahtijeva jasno očitovanje svih vjernika”. No činjenica je da apostolat za život u BiH, osim sporadičnih inicijativa i zalaganja pojedinaca, nije na razini koja je posljednjih godina postavljena u Hrvatskoj. Vidite li, s obzirom na zajedničko vjerovanje u svetost života, priliku da se upravo na bioetičkim i vrijednosnim pitanjima produbi ekumenska i međureligijska suradnja?

Ne znam što točno podrazumijevate pod pojmom apostolat za život. Smatram da se on nužno ne iscrpljuje u organizaciji „Hoda za život“, niti u molitvi pred bolnicama. Društvo se u Bosni i Hercegovini suočava s nezaposlenošću, s odlaskom mladih, s još uvijek nedefiniranim pravno-političkim okvirima života i djelovanja. U tom smislu se kroz „naočale i dioptriju“ iz Hrvatske ne može gledati situacija u Bosni i Hercegovini. Apostolat za život bi trebao obuhvaćati zauzimanje za život u svim njegovim fazama i oblicima, pa tako i za kvalitetu života. A na tom je području veliki posao pred nama i veliki izazov za pojedinca i društvo u cjelini.

– Nedavno se Islamska zajednica u BiH očitovala o cjepivima istaknuvši kako muslimanski vjernici ne bi smjeli koristiti ona cjepiva koja sadrže svinjsku želatinu. Vatikan je također dao svoj stav o cjepivima. Hoće li to učiniti i Crkva u Hrvatskoj te u BiH?

Iz Vašega pitanja mogao bi se steći krivi dojam, kao da su Vatikan i Crkva u Hrvatskoj i BiH dvije različite stvarnosti. Kongregacija za nauk vjere je 21. prosinca 2020. objavila Notu o moralnosti uporabe nekih cjepiva anti-Covid 19. Ta Nota vrijedi za čitavu Crkvu. U okolnostima u kojima živimo cijepljenje može značiti čin kršćanske odgovornosti i solidarnosti.

bitno.net