Stegla studen. Živa u termometru dobrano se skotrljala ispod nule. Iako je od zadnjeg snijega prošlo gotovo četiri dana, Krstatice su i dalje pod snježnim pokrivačem.

Idilična slika snijegom okupanih zabiokovskih sela, kod pridošlica nenaviklih na ovakve vremenske (ne)prilike, koliko radost i ushićenje, izaziva bome strah i nelagodu jer led već danima gospodari tim krajem, prenosi Slobodna Dalmacija.

– Ne bojte se. Samo me pratite i nemojte vozit po već ugaženom snigu, to se pritvorilo u led. I tek kada sunce malo izađe i počne ga topit, eto ti već mrak, pa se opet sve zaledi.

Zato me pratite i lagano bez puno gasa. Odnit će vas u zid. Samo mene slidite – navigaje nas glavom i bradom nitko drugi doli Djed Mraz u liku šezdesettrogodišnjega Čede Lizatovića, koji nas je dočekao na glavnoj cesti koja povezuje Krstatice s ostatkom svijeta.

Lice mu, govor i pokreti pokazuju kao da se nikada ni za koraka nije udaljio od svojih sumještana, a kosa mu razbarušena, griva plamena, kao da ju je posudio od urođenika daleke Australije, u kojoj je svojedobno i živio. Vodi nas put Donjih Gudelja i Gornje Zečevine, a tamo, unatoč snijegu i ledu pred kućom, onako u prančioku, sjedi devedesettrogodišnja Ljube Gudelj. Do nje kćerka joj Radojka i susjed Željko Gudelj.

– Di ćete vi po ovom ledu? – pitaju nas, dok se Čedo pozdravlja s domaćinima.

– Bako, mi po zadatku. Tribalo bi štogod napisat o božićnim običajima ovoga kraja – odgovaramo znatiželjnim mještanima.

– Eee, sinko moj, običaj ti je bio da si uvik bio gladan. Ja sam bila iz dobrostojeće obitelji. Ćaća je bio majstor. Zna je sve u rukama, tako da kod nas nije bilo gladi. Opet, za Božića svak bi u lonac primaka koji komad više. Čuvalo se za taj dan. Ko je ima, počastio bi se komadićem boljeg mesa, a sirotinja slaninom.

Unda bi svi sili za siniju s koje bi se pušila pura, kiseli kupus, divenica…, pa jidi onim drvenim kašikam. Ko ti je da midene, mi bi ih zvali gospodske, to su imale samo one baš bogate obitelji. Nije se kitio bor, to je počelo negdi pedesetih godina. Kuća bi se na Badnju večer okitila bršljanom, za kojeg se virovalo da tira uroke od kuće, a njezinim ukućanima daje blagoslov i plodnost.

Na stolu svića voštanica uronjena u šenicu i kukuruz, ćaća bi prije večere unosio badnjake, molilo se Boga. Očinjeg mi vida, nije to bilo ko danas. Ovi malo bogatiji iz sela uvik bi pomagali sirotinju, koliko-toliko, ali bi dali. Pomagalo se, živilo u slozi, a danas niko sa nikim. Je žalosno, mili Bože – pokunjeno će baka Ljube.

Sjeća se naša sugovornica i Božića u El Shattu, gdje je kao izbjeglica provela malo više od dvije godine. Za nju ljepšeg Božića nije bilo. Nije falilo ni cukra ni brašna. Cijela bi ta pustinja na poluotoku Sinaju svijetlila od blagdanskih vatri. Bilo ih je, veli, dosta iz tih krajeva, a oni dica ko dica.

Samo u odnosu na današnju mlađariju bili su zadovoljni s puno manje. Kocka šećera bila je onaj vrhunac, onaj teško dosanjani komadić užitka za kojim je žudjelo svako dijete.

Sada se u selu mještani broje na prste jedne ruke.

– Koliko me želja vukla rodnom kraju, nakon četrnaest godina provedenih u Kanadi i Australiji, vratio sam se na rodno ognjište. Nisam moga više. Radio sam kao frizer i lipo zarađiva, ali mora sam bižat. Ili umrit, ili ić ča. Ma prijatelju moj, jednostavno to nije bio život za mene.

Nisu mi ni žene padale na pamet, pa ni ovaj moj vršnjak doli nije ćutio nikakve dragosti, nema onog prirodnog zova. Kad sam se vratio, ja se priporodio. Dugo godina sam frizira po Imotskom, sada držim koze, ovce, konja i nekoliko magaraca. Živim ko Bog – pripovijeda nam svoj životni put naš domaćin Čedo Lizatović, alias Djed Mraz.

Zna je Čedo i svoje tovare katkad upregnut u čišćenje puta do sela. Vukli bi ralo, a on, kao pravi gorštak, čovjek iz kamena upro bi svom snagom više ko da ore nego da čisti zapuhe koji su nekada i po metar bili visoki. Danas mu konj i tovari služe za vršidbu žita po seoskim dernecima jer, kako i sam kaže, bolje da nestane sela nego običaja.

– Ajmo, ljudi, u kuću, hladno je, valja se fudrat – zove nas Željko Gudelj, koji je svoje umirovljeničke dane odlučio provesti na selu. Dosta mu je, veli, gradske gužve, ovdje je ozdravio. Uredio je kompleks od nekoliko starih didovih kamenih kućica u reprezentativno zdanje. Interijer uredio u starinskom stilu, a na svakom zidu visi komadić povijesti.

– Ima kisela kupusa i suha mesa. Kad si već na selu, takav i jelovnik mora biti. Upravo tako ti je bilo i za Božića. Mesa je u te dane uvik bilo. Čuvalo se. Međutim, i selo se izminilo, pa i običaji. Sada mesa ima koliko oćeš, ali nema ljudi. Meni to nije jasno – zamišljeno će Željko.

I on, kao i svi naši sugovornici, jednostavno, naravno, bez poze ili namještanja, govori o svom selu i običajima, kao da se sva povijest svijeta već u začetku dogodila u toj krvi i tom kamenju, u snoviđenjima, strastima, legendama i zbivanjima, praznovjerju i vjeri tih gorštaka.

Pa što god se počelo novo događati, njima je dosta osluhnuti glasove predaka koji u njima žive, da se poput predaka uhvate u koštac sa svim priviđenjima. Kod njih se srce nikada nije odijelilo od razuma ni razum od srca, ni moderno vrijeme nije ih otuđilo iz cjeline života iz kojega su izrasli i kojim i sada žive.