Danas se u OŠ fra Mije Čuića Bukovica i područnoj školi Brišnik obilježava Mjesec hrvatske knjige, manifestacija kojom se mjesec dana  od 15. listopada do 15. studenog nastoji govoriti o knjizi, promicati čitanje te na različitim programima okupljati  sve one koje knjiga istinski zanima.

S nama su danas bili pisci i autori književnih djela. Oni su došli do nas da nam nešto kažu o svojim knjigama. U ovom našem kraju oduvijek je bilo onih čije je pisanje plijenilo čitateljsku pozornost.

Naša škola je danas ipak malo drukčija, redovitu nastavu zamijenio je jedan lijep susret obilježen književnom riječju. Na  panoima su naslovi i ulomci, kao i učenički ostvaraji iz hrvatskog  jezika.

I oni su dio dobrodošlice književnicima čija su književna djela nastajala u Tomislavgradu i nose njegov duh: Miji Tokiću, fra Mladenu Roziću, Ivani Ćurić i Ivi Bagarić.

Program smo započeli čitajući pjesme od ovih autora. Nekoliko učenica je pročitalo pjesme, a zatim su već spomenuti autori govorili o svojim pjesmama i svojim knjigama.

Mijo je između ostalog rekao: ,,Čitanje kao i pisanje obogaćuje malog čovjeka!”

Duvanjski kraj obilježen je franjevačkim, duhovnim i prosvjetnim radom. Fra Mladena često slušamo kako govori iza oltara sadržajno, odmjereno i poučljivo, a danas smo ga čuli u malo drugačijoj ulozi – pjesnika.

A  poslije njega su spisateljice i ujedno djelatnice naše škole Ivana Ćurić i Iva Bagarić nešto rekle o svojim djelima i odgovorile na nekoliko učeničkih pitanja.

Posebnu pozornost izazvala je kod učenika pročitana proza Prvi bukvar od autorice Ive Bagarić čija knjiga je u tisku i ovih dana će ugledati svjetlo dana.

Ovaj susret smo završili tako da su učenici postavljali pitanja piscima, a neki su pročitali svoje radove koje su pripremali sa svojim nastavnicima. Učenički literarni uradak Zavičaj Karmen Čuić objavljujemo ispod teksta, a u galeriji možete vidjeti kako je sve to danas izgledalo.

Blagica Bagarić/OŠ Ivana fra Mije Čuića Bukovica

 

ZAVIČAJ

Već pomalo tonem. Tonem u svoja razmišljanja o zavičaju, rodnoj grudi, ali ponajviše o onima koji moraju otići. O onima koji moraju okrenuti leđa onome što vole i onome čemu pripadaju. Već dublje zalazim u svoja osjećanja ali i osjećanja samih ljudi koji se nađu u takvim situacijama, mada naravno ne mogu u potpunosti razumjeti njihovu bol. Ne mogu razumjeti bol sina koji mora ostaviti svog oca, koji mora ostaviti svoju neutješnu majku. Ne mogu razumjeti bol žene koja tuguje za svojim suprugom, ali mogu razumjeti čovjeka koji žudi za ljepotom našega zavičaja. Za ljepotom duvanjskog kraja, polja, planina, ljudi pa čak i onih malenih starih koje bilježe mnoga djetinjstva. Šutim i lutam kroz mnoge snove, igram se riječima, pričama, raznim anegdotama pa čak i stihovima. Slušam. Zalazim dublje u ovu ljepotu, u ovaj pogled, ovaj zrak. Da! Razumjela sam. Rodni kraj je ono bistro i čisto, ono pitom živodajno, ono što nikad neće izgubiti svoj sjaj. Ono što je u tebi uvijek svjetlo, a sve ostalo je mrak.