rhdr

Kada se u starom Rimu neki vojskovođa pobjedonosno s nekog vojnog pohoda vraćao kući, njemu je u čast priređivan trijumfalan prohod gradom. Vojskovođa bi u svečanom mimohodu skupa s vojskom i robljem prolazio gradom, a građani grada Rima klicali bi mu i slavili ponovno uspostavljeni mir.

S Nedjeljom muke Gospodnje ulazimo u Veliki tjedan, dane proslave pashalnog misterija. Božji je Sin uzeo ljudsko tijelo i došao na svijet da se Bog proslavi u njemu i da po njemu donese spasenje ljudima. Isus je došao na svijet da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

Jedinom Bogu pripada slava, čast i hvala. To je smisao Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. To je i smisao i ovoga našega bogoslužja na Cvjetnicu, to je smisao blagoslova grančica (palminih, maslinovih ili zimzelenih, kako je već u kojem kraju običaj) koje simbolično nosimo u procesiji.

Gospodin Isus ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu. To je njegov izraz poniznosti i krotkosti jer s posebnim naglaskom kaže da su siromašni, krotki i ponizni njegova radost. Isus je sam bio siromašan: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Lk 9,58). Isto tako i učenik Isusov treba biti zadovoljan ako mu bude isto kao i Učitelju.

Put pobjednika prolazio je pored sjajne građevine Forum Romanum i kroz trijumfalne lukove te bi svetom ulicom vodio prema hramu na Kapitolu.

Na prvi nam se pogled može činiti kao da Isusov ulazak u Jeruzalem ima sličnosti s ovakvim ulascima proslavljenih vojskovođa ili careva u starom Rimu. Isus, sasvim suprotno od svoga dosadašnjeg načina života, vladanja i postupaka, prilikom ulaska u grad jaše na magarcu, te dopušta da ga narod pozdravlja s prastarom kraljevskom titulom „Davidov sine!“, te mu molitvom za spasenje i izbavljenje uzvikuje: „Hosana!“ Takvo je klicanje bilo izraz velike radosti. Ljudi su sterali haljine i stavljali zelene grane pred njim u znak proslave. Nadali su se da će doći do promjene, da je poniženi narod našao svoga izbavitelja i da će uskoro biti oslobođen od svakoga ropstva, posebno od okupatorske rimske vlasti.

Kolebljiva ćud naroda

Isus prihvaća da ga ljudi slave, prihvaća klicanje puka i nade naroda, ali se ovaj njegov nastup ipak odvija u svoj jednostavnosti. On za ulazak u Jeruzalem traži magarca na kojemu će jahati prilikom ulaska u grad, a ne kraljevskoga konja.

Što li je Isus osjećao u tom trenutku kada mu je ovo mnoštvo klicalo i oduševljeno ga pozdravljalo? On je znao da je ovo narodno oduševljenje površno, i da kod ljudi iz mnoštva koje mu je klicalo nema toliko vjere koja će im pomoći da izdrže do kraja, a kamo li da shvate patnju i smrt koja se nalazila pred njim. Koliko ga je god moglo radovati to što ga ljudi prepoznaju kao Mesiju, toliko je duboka morala biti bol koju je osjećao zbog nestalnosti i kolebljivosti onih koji su mu klicali „hosana“, a koji će za koji dan tražiti od Pilata da ga razapne.

Nismo li i sami koji put to iskusili u životu? Dok nam dobro ide, imamo mnoge „prijatelje“ koji s nama dijele sreću. Ali kad nam je teško, okreće se list, pa mnogi „prijatelji“ brzo promijene stranu. Tek se u nevolji poznaju pravi prijatelji koji stoje uza te.

Isus se nije dao smesti ovim iskustvom susreta s ljudima promjenjive i kolebljive ćudi. Njegova je misija jasna, da u potpunosti izvrši volju Očevu. On je ljubio ljude, sve mu je bilo poznato i jasno, pa zato je i došao da za sve nas preuzme na sebe toliku bol, patnju i smrt, unatoč iskustvu nevjernosti i nezahvalnosti koje je doživio s nama. Ljubav je jača od smrti, jača od svake ljudske nevjere i nestalnosti.

Kralj mira

Isus svečanim ulaskom u Jeruzalem želi svima dati do znanja da se on ne prilagođava pravilima igre koju su moćnici izmislili za sebe. Kada je na magarcu ujahao u grad Jeruzalem, svaki se pobožni Židov mogao sjetiti riječi proroka Zaharije: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ luk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje“ (Zah 9,9-10). Isus želi biti kralj mira. On ostaje povezan s narodom i ne uzvisuje, a njegova vlast ne počiva na moći i oružju, nego na unutarnjoj punomoći i ovlasti koje mu je dao Otac nebeski.

No ipak je ovakav Isusov ulazak u Jeruzalem bio uistinu svojevrsna svjesna demonstracija protiv ustaljenih normi koje su nametnuli vjerski i politički moćnici. Zbog toga se za ovaj nastup brižno priprema. Sasvim suprotno od njegova uobičajena načina putujućeg proroka i učitelja, on traži da mu dovedu magare, zna i gdje se nalazi, pa u tu svrhu ističe svoj autoritet: „Recite: ‘Gospodinu treba’“ (Lk 19,31). Njegovi ga učenici pozdravljaju kao kralja i mironosca.

Isusu je moralo biti jasno da će ovim načinom isprovocirati vladajuće strukture, kako Veliko vijeće, tako i okupatorske vlasti, odnosno rimskog upravitelja. Tu su i farizeji. Oni će, promatrajući prizor, početi škrgutati zubima. Kada Božji poslanik ulazi u grad, to se ne smije držati u tajnosti. To neće biti njegova zadnja demonstracija. Malo nakon ulaska u Jeruzalem uzet će bič i početi izgoniti trgovce iz Hrama, jer je taj Hram „dom molitve“, a ne spilja razbojnička.

Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni ga! Raspni!“

Javna stvar

Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar, koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile kršćanstvo.

rhdr

Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima. Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega trpi cijeli organizam.

Šutnja nije uvijek zlato

Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te ne podlijegati manipulacijama.

Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu. Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas „kamenje vikati“.

Pavo Jurišić/KT/Tomislavcity

Fotogalerija: Tomislavcity