Blagoslov polja, uz križni put, uvijek sam doživljavala nekako posebno. Jedno zbog snažnog emocionalnog naboja, drugo zbog atmosfere i živopisnosti samog obreda, koji se, kako i ime kaže, održava posred naših, mirisnih, polja.

Procesija, s križem, kreće iz crkve u samome selu, pa uzanim puteljkom između, friško uzoranih njiva, i ledina, do male crkvice svetoga Ivana, na našem bajkovitom, prostranom groblju, podno gordog, mrkog Zavelima.

Gotovo pozavidiš onima koji tu spokojno počivaju u miru, na tako osebujnom komadićku modro-zelenog baršuna, protkanog surim stijenama, koje mu daju pečat postojanosti i dostojanstvenosti. Odsjaj vječnosti.

Uz litanije svih svetih, pjevaju se i uobičajeni zazivi zaštite od neprijateljskih sila i zla svakoga, do molitve blagoslova i rodnosti:
Da plod zemlji dati i uzdržati,
dostojiš se…
(osobno mi, nekako, najdirljivijeg).

Ništa manje dirljivi nisu ni snažni, gromki, proljetnim vjetrom razbarušani, lelujavi glasovi, koji istinski srčano, amenuju svaki zaziv.

Dolaskom na groblje, vjetar se osjetno pojača, a s njime i snaga glasnica, odlučnih da, unatoč svega, ne propuste, niti olabave ijedno ‘moli za nas!’.

Ni naleti vjetra, ni brojna gladišina, kopriva, čičak, ili rupa u koju se, s vrimena na vrime, zapetlja cipala i peta; svako malo zašćukne košćica ili kolino…nemaju nikakvu ometajuću moć.

Ništa ne može umanjiti zanos blagoslova koji se slijeva s nebesa na tu bogobojaznu, stamenu i vridnu čeljad; na nji’ova polja i nji’ove pokojne, oko čijih grobova hodaju oprezno i obzirno; k’o po jajima, brižno pazeći da, po svaku cijenu, sačuvaju, ne obuću i odjeću, nego svetost grobova.

Da, kojim slučajem, ne nagaze na kakav manje označen, starinjski, grob, s jednostavnim, drvenim križem, ponekad, već posve izgriženim zubom vremena, al’ jednako svetim.

A, kad su molitve odaslane na sva četri vitra i misno slavlje završeno, razletjet će se svako svojem grobu, da podijele blagoslov koji su i za njih primili, pa onda, duhovno obodreni, krenuti kući kroz svoja polja, koja su netom blagoslovili, i zbog čega, valjda, sada djeluju čudesno živahno. Kao okupana.

Ili nam se, barem, takvima učine.

Nada Beljan/biralo me

Foto: Branko Šapina