Istinu kako život piše najljepše priča, posvjedočit će i kuma Anđa. Iako pokazivanje osjećaja u njezinoj mladosti nije bilo popularno, ne znači da ih nije bilo.

Anđa se rado sjećala onog ljeta kad su joj dopustili da djevojačku maramu zaveže na pola glave i tako obznani svoje curenje. Tog ljeta je zamjećivala Manjin pogled na sebi, veseo i vragolast kakav je bio i Manje, a opet zagonetan i ugodan pa bi joj zatoplilo oko srca kad bi ga krišom uhvatila. Bojala se uzvratiti pogled jer je prikrivala probuđene osjećaje. Sramežljivost što ju je stekla odgojem, poslije majčine smrti, bila je još izraženija.

Dodatnu brigu Anđi je zadavala rodica Ivka jer je pričala o Manji koji zagleda prema njihovoj kući. Vidjelo se kako joj to prija kao i strini koja se žmirkavo smješkala. Sve je to Anđu boljelo, ali se nije usudila progovoriti, iako je bila uvjerena da Manje gleda nju, siroticu Anđu.

Osvjedočila se u to onog dana kad su nosili naviljke na livadi. Kad je ona trebala ponijeti sijeno s Ivkom, priskočio je Manje, uzeo kolje od Ivke, proturio Anđi naprijed i potajno joj namignuo. Bilo je to tipično udvaranje i javno priznanje simpatije prema curi. Anđu je oblilo rumenilo, oči se zasjajile, koljena klecnula, ali je hrabro uzela kolce u ruke i ponosno digla glavu noseći sijeno. Nikad se u životu nije osjećala tako lijepo, uživala je u ljepoti probuđenih čuvstava. Osmijeh na njezinu licu prilično je zasmetao Ivki. Ženska ljubomora se nije mogla sakriti.

Po obavljenom poslu, Anđa se okrenula prema mladiću koji je stajao iza velike hrpe odloženog sijena, uzvraćajući joj pogled od kojeg su oboje prolazili trsi. Zaiskrilo je nešto između njih tog ljetnog dana, na ivanjski post.

Uzimajući slamku sijena u usta, Manje je prišao Anđi, a ona je oborila pogled ćuteći  njegovu blizinu. Srce joj je lupalo ispod bijele domaće košulje zakopčane do grla. Skromna odjeća ručne izrade, s oskudnim vezom, nije umanjila ljepotu mlade seoske djevojke.

– Eto ti baja na vratu – Manje je slamkom sijena dodirnuo Anđino lice na što je ona glasno vrisnula:

– Ajme meni! Di je baja? – sva usplahirena stresala je sa sebe slamke sijena dok su joj obrazi gorjeli.

Oćeš li sutra na dernek? – šapnu joj Manje pazeći da ga nitko ne čuje.

Ne znam – odgovori Anđa, iako bi najradije glasno i jasno rekla: „Oću!“

To pitanje bilo je korak naprijed u udvaranju, slijedila je još „šetnja kroz dernek“, kao javno priznanje veze s djevojkom.

Mogli bi sutra zajedno prošetat, Anđe! – čula je riječi za kojima je čeznula i povjerovala kako je Bog konačno uslišio njezine molitve.

Ne znam – opet je izustila stidljivo dok su joj oči odavale potvrdan i iskren odgovor.

– Kako si, bona, tako neznana – našali se Manje glasnije.

– Ne znam – opet će Anđa ljuteći se na se jer joj ništa pametnije ne pada na pamet.

U predvečerje toga dana, gledajući zapaljeni svitnjak svetom Ivanu, Anđa je blistala od sreće. Planirala je ustati rano, prije sunca, pogazati svitnjak, otići na izvor po vodu, a onda se s curama uputiti na misu. Poslije mise je dernek. Ona će s Manjom prošetati kroz narod. U selu će svi pričati ko je s kim šeto…

Anđe!- zovnu je strina i prekinu sanjarenje – ti ćeš sutra k ovcam. Ja sam zavitna svetom Ivanu, Ivka će s curom na dernek. Ti si malo mlađa od nje, tebe je poslušat.

Anđi se učini kako joj tlo izmiče pod nogama. Ne nađe snage progovoriti. Tiho je krenula u mrak ivanjske noći brišući suze što su joj nekontrolirano kliznule niz lice.

Bože moj! – plakala je – šta sam ti skrivila?!

U osvit blagdanskog jutra, Anđa je bosim nogama gazila zgarište ivanjskog svitnjak s čobanskom torbom na ramenima. U njezinom srcu tinjala je tuga, ali i nada. Probuđena ljubav i usrdna molitva nisu prihvaćale očaj što je vrebao na nju. Nije ni slutila kako će taj ljetni Ivandan biti lijep.

Iva Bagarić/Tomislavcity