Ante voli prebirati po školskim uspomenama. Posebno zadovoljstvo pričinjavaju mu sjećanja na „biserje iz školskih klupa“ u društvu prijatelja  pri obilasku kuća u božićnom čestitanju. Ožive tako sjećanja na učitelje, loše ocjene, pušenje u školskim borovima, prepisivanje, prve ljubavi…

Prolazeći pokraj Ikine kuće, ekipa se sjeti Antinog školskog sastavka na temu „Želio bih biti….“ koji je trebao imati zavičajnu obojenost. Ante se tada nije puno premišljao. Brzo je napisao sastavak po kojem je u selu zaživjela krilatica „biti  obični čovik ko kum Iko“.

Unatoč gramatičkim i pravopisnim greškama, nastavnica je pohvalila Antu zbog čega je on zavolio hrvatski jezik.

Gledajući danas svog sina kako se muči pišući domaće zadaće oskudnim rječnikom i siromašnom maštom, nametne mu se spoznaja kako pretjerana virtualnost kod djece polučuje umor, nemar i razdražljivost, odlike nepoznate zdravom djetinjstvu kakvo je bilo njegovo. Odrastanje u ovakvom okruženju ne doprinosi bogatstvu jezičnog izričaja ni zdravom promišljanju kao život u brojnoj obitelji uz mlađe i starije naraštaje kad se slušala ona ćaćina „život je velika škola za onog ‘ko zna učiti“. Tako se prisjeti  i svog sastavka o kumu Iki.

Ja bi želio biti obični čovik ko naš kum Iko. On jedini u našoj Dragi ne beštima. Kad se stica rekne – Božije ti gorove! Ja mislim da se pod njim neće zemlja propuntat jer moja mater kaže da se propunta more stvorit pod onim ko psuje svetinju.

Ja se bojim propunte pa kad neko laje ja mu kažem – jezik prigrizo!

Kum Iko oće svakom pomoć u poslu. Kad neko umre, on reda sprovod i kupi mise.

Nikad ne galami na dicu koja skaču isprid njegove kuće. Samo im rekne – majka vam se obliznila!

Dica vole Iku i jagme se ko će mu donit drva. Moja mater kaže da je on dobar ko kruv. I ja mislim tako jer se Ike niko ne boji. Uvik ti rekne nešto smišno kad ga sritneš. Ne brani brati svoje jabuke ko stari Mate, on nas uvik gonja govoreći kako od nas nemere ništa ostat na grani.

Meni je kum Iko baš dobar čovik i ja bi tio bit taki kad narestem. On je nama kum jer je držo našeg Ivana na krizmi, a ja bi volio da je mene jer Ivanu svi kažu kako je isti kum Iko, a ja da sam na svog kuma iz grada. Nesmiran. Ja mislim da dica liče na mater i ćaću, a ne na kumove.

Svejedno je meni kum Iko najbolji čovik u selu. Pravi pajdo.

Sjeća se Ante tog sastavka. Uvijek u njem probudi lijepe uspomene, ali i potrebu da u božićnoj ophodnji svrati u kumovu kuću, unatoč nekim novim pravilima koja ne uključuju posjete svim susjedima. Ne mari Ante za njih, kao ni dobri kum Iko koji radosno dočeka svog gosta govoreći:

– Uvik je se govorilo kako je kumstvo k’o i rodstvo, a sve se pomalo otima. Ne zna se više šta je običaj. Ne drži se ni do rodsta, ni do kumstva, a ni do komšiluka. Ih, moj kume! Ne iđe to uz Božić!

Razmišljao je Ante o tim riječima i iznova se divio kumovoj pronicavosti pitajući se i sam nije li nas previše zarobila sveprisutna želja za  ugodom bez smisla i mjere? Ni sam nije znao odgovor na pitanje koje mu se sve češće nameće. Znao je samo da je na pravome mjestu i osjećao se dobro slušajući svog kuma-idola kako mu srdačno nazdravlja: 

– Živio u zdravlju! Ma, nek si ti meni povirio, kume!

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Božena Radoš