Posebna su ta prosinačka jutra u našem kraju kad tišinu zimske zore naruše koraci što veselo gaze smrznute staze. Drugačija su. Ima nešto svečarsko u tim koracima.

Tako je bilo i onda kad je Božić, zbog političkih prilika, bio radni dan. Školarci su ranom zorom gazili snijeg odlazeći u školu. Komunistička vlast je branila javno ispovijedanje vjere, ali nije mogla zabraniti božićnu radost. Zdrav razum nikada nije podnosio zabrane što se protive širini duhu. No, partijski sljedbenici poslušno su provodili svoj naum, bio je to njihov čas.

Neki su, zavedeni ateističkom ideologijom, dopustili osobnim slabostima javni nastup.

Izostanak s nastave na Božić pravdat će samo liječnička ispričnica iz Mostara – glasilo je upozorenje jednog razrednika, vrsnog predavača, ali zalutalog čovjeka.

Nitko od roditelja mu tada nije proturječio, nego šutnjom svjesno ugušio glas savjesti, pozivajući se na onu „sila Boga ne moli“.

No, nikakva sila nije mogla ugušiti božićno veselje, dapače. Nikada doživljaj Božića nije bio ljepši ni jači. Zrcalio se na ozarenim licima, gorjela su srca i blistali pogledi, a stisak ruku odavao blagdansku toplinu.

Odjeveni u najljepšu odjeću, ispod školskih kuta, uzdignute glave, učenici su hodali školskim hodnicima kao čestitari. Bilo je i čašćenja, šale i smijeha. I nastava je bila zanimljiva, nastavnici drugačiji, neki blagi i veseli, drugi oštri i bučni, svatko je dobio priliku pokazati pravo lice. Božić je nenametljivo i diskretno razobličio svačiju narav.

Tako je spomenuti arogantni razrednik, zaljubljenik u bratstvo i jedinstvo, prijetećim tonom zapisivao imena učenika koji su tog Božića kasnili na nastavu, uvjeren kako su namjerno  izostali. Spominjao je Božić kojeg će zapamtiti i sijevao očima po lijepo odjevenim đacima, a oni su bojažljivo gledali ispred sebe. Neplanirano predavanje o tekovinama narodno- oslobodilačke borbe što ih treba čuvati kao „zjenicu oka“, prekinulo je glasno kucanje na vratima učionice, a potom ulazak male skupine đaka, rumenih obraza i  nosića crvenih od hladnoće.

Dobro jutro! – izgovarali su stidljivo – druže nastavniče, možemo li prisustvovati nastavi- čula se ista zamolba iz više grla.

– A zašto se kasni? – zaori strogi glas ne udostojavši se uzvratiti pozdrav.

– Obatalio nam se autobus! – spremno odgovori jedan rumenko i namjerno raskopča bundu ispod koje se ugleda novi tamnoplavi džemper i bijela košulja. Nije se sjeto skinuti kapu s glave pa su mu prijatelji iz klupa davali znak demonstrirajući potez rukom. Pri tom se učionicom širio prigušeni smijeh zbog onog „obatalio“, što nastavnik shvati kao provokaciju.

– Znaš li ti kako se ponaša u školi?! Kako se govori? Šta sam ja tebi? – kao da je htio opravdati izrečene prijetnje, nastavnik se strogo obraćao školarcima koji su bojažljivo stajali kraj vrata čekajući dopuštenje sjedanja u klupe.

Da čujem! Zašto kasnite na nastavu? – odzvoni još jednom strogo pitanje.

Mali zaboravko, inače zabavljač u razredu, u međuvremenu je brzim potezom uhvatio kapu za veliku šišku, skinuo je s glave, s njom usput obrisao nos i iznova zausti glasno ono: „Oobatalio se!“ kad se iza njega javi sitna djevojčica bistrih očiju:

– Druže nastavniče! Pokvario nam se autobus odmah ispod sela i mi smo krenuli pješice. Nismo se vratili kući jer je Božić, mora se u školu – onda zavuče ruku u školsku torbu i izvadi prozirnu vrećicu šarenih čokoladnih bombona, novu slasticu što je stigla iz Njemačke, pa je stavi na katedru za razrednika.

– Ovo Vam je poslala moja mama – prozbori svečano – donio tata iz Njemačke.

Ova neočekivana gesta i srdačnost, omekša strogost razrednikova lica, kao da je se i sam postidje. Zagleda se u daljinu, zatečen toplinom riječi vesele učenice pred kojom njegova grubost doživi poraz. Onda, konačno, kažiprstom pokaza malim pješacima da mogu u klupe. Domalo ih je ponudio da se okupe oko peći i ugriju. Nije ni slutio kako će ove male  seljačke glave jednom postati – veliki ljudi!

Iva Bagarić/Tomislavcity