Vjerojatno se većina nas sjeća nekog trenutka iz života koji nam se posebno urezao u sjećanje. Neki će o tome  rado pričati, a neki ne će, ovisno o dojmu kakav je na nas ostavio.

Janja bi često govorila o svom iskustvu s „ buletinom.“ A riječ je o buletinu – malom papiriću s pečatom župnog ureda koji je bio dokaz o izmirenoj redovini i propusnica za ispovijed. U našem zavičaju su ga izdavali fratri pedesetih godina prošlog stoljeća kad je duvanjskim krajem vladala velika neimaština. Ovaj narod je uvijek trebao i tražio usluge svećenika, a  znao bi uskratiti svoj doprinos  Crkvi. Uvijek su ljudi više tražili svoja prava, nego što su izvršavali svoje zadaće.

Domaćin bi izmirenim obvezama dobivao buletin i donosio ga kući pa su s njim ukućani išli na ispovijed.

Selom se širila priča kako fratri vraćaju vjernike s ispovijedi ako nemaju buletin što je prilično iritiralo seljane pa je Tomulja Gabrin glasno izjavio:

– Načekat će se dok im ja dođem.

– Jašta već nećeš? – prekori ga žena Ana – neispoviđen nećeš za Božićni ručak. Nek se samo meso malo prosuši pa ćeš ti s bilotorbom u ured po buletin.

Janja je tada bila djevojka, tek se pocurila. Ćaća joj Marko bio dobar i poznat majstor. Nekoliko je dana radio na crkvi pa mu to upisaše kao redovinu. Ipak mu gvardijan ne dade buletin, iako je obećao. Janja je to prihvatila kao nesporazum i spremivši se za ispovijed više mislila hoće li reći kako je pojela babinu krušku što joj donese tetka Šima, nego hoće li se uopće ispovjediti, ta samo će reći da je Markova, a fratar će znati.

Tog zimskog dana uputila se sa Šuičkinom Zorom na zajedničku veliku ispovijed. Bila je to prilika za susret s mladićima poslije mise, bilo je vrime zamiračine. Zora nije imala buletin, išla je na sriću, govorilo se kako nekad ispovide i bez njega, kako koji fratar.

-Možda mi se posrići – govorila je. – Nisam na Boga stinom bacala. Ako nemam ćaće, možda mi Bog  providi pa se udam ove zime, dodijala mi siromašćina i život u stričevoj kući. Šesnestero nas oko sinije. Uvik sam prikorna, i kad se vode napijem. A  ako me vrati s ispovidi, Janje, ne smiš nikom kazat. Mislit će svit da sam crna obraza pa me vratilo. Sirotinji je bona lako reći. Neće tebi, Janje, kad imaš ćaću i zaštitu.

Gazile su prijateljice Duvanjsko polje laganim korakom ostavljajući tragove stopa u snijegu što se svjetlucao na suncu. Skromno obučene u suknene čerme ispod kojih su se vidjele bijele košulje od domaćeg platna s oskudnim vezom oko rubova. I šudari na glavi u crveno – crnoj  boji odavali su  bljedilom boja siromaški status. Opanci oputari na nogama i crne suknene čarape do koljena nisu bili jaka zaštita  oštroj hladnoći, ali djevojke su zračile ljepotom i zdravljem. Rumene i vesele  privlačile su poglede i interes mladića za ženidbu. Govorilo se o njima te zime na seoskim sijelima.

Došavši u crkvu, otišle su na različite strane jer se tako dogovoriše, a sastanak je zakazan pred Gospinim kipom. Janja je ušla u ispovjedaonicu i započela uobičajenu molitvu kad je svećenik prekinu pitanjem:

-Imaš li buletin?

– Nemam, ali moj ćaća Marko radio je na crkvi i…

– Curo moja, ne moš se ispovjediti bez buletina. Ostupi, vidiš koliko svita čeka red.

Janja je zanijemila. Crkva se okretala oko nje. Nije joj se dalo progovoriti. Nekakav hladni znoj oblio joj čelo i ona jedva ustade s klecala pa postiđena i tužna učini nekoliko koraka nazad, dotetura do Gospina kipa na dnu crkve. Pogleda ponizno Gospu i u srcu je zamoli za pomoć. Nikad se tako jadno nije osjećala. Znala je kako će selo pripovidati o njoj i mnogi joj ne će povirovati, govorit će kako je pratar vratio s ispovidi jer je sagrišila, možda joj to bude grana na putu za udaju. Rojile su se svakojake misli u njezinoj glavi dok joj je teška tuga pritiskala grudi. Boljela ju je nepravda koja joj je nanesena, a to je trebala biti njezina prva curska ispovid.

-Ja se ispovidi- šapne joj Zora i pobožno kleče pa zahvalno pogleda Gospu. U isti mah shvati i Janjinu tugu i začuđeno upita:

– Što si tako sneverana?

– Vratio me pratar s ispovidi, ne da pristupit bez buletina.

Bi Zori žao Janje. Obeća kako ne će nikom pričati o tome, da ne bi selo propravljalo i dušu gubilo, ta svi znaju da je Janja čista obraza i meke duše. Eh, kad bi se dalo ispuniti obećanje?

Već popodne se selom pročula vijest kako je jedna cura vraćena s ispovidi, a ime joj ne htjedoše spominjati. Ostavi svjetina malo prostora i dobru kad zadovolji svoju taštinu.

Janja je plačući rekla ćaći kako je vraćena s ispovidi zbog buletina što Marka uzruja iznutra pa uze konja i reče:

– Odo ja po pratra materi. Slaba je, ne okuša žitne mrve. Nije imala želju ni na krušku, nek  se opremi pa šta Bog da.

U predvečerje seoskim putićem zvonilo zvonce, a seljani pobožno padali na koljena pred sakramentom kojeg je nosio stariji svećenik sjedeće na konju, a Marko je vodeći dorata zvoncem  zvonio čim bi koga vidio. Bio je to običaj iz pobožnosti i poštovanja.

Janja se iznenadila ugledavši  poznatog svećenika zbog kojeg je plakala cijelo popodne.  Jedva se suzdržala da ponovo ne brizne u plač. A kad joj  je fratar prišao i pomilovao je po glavi, nije mogla zaustaviti suze.

– Ti si ta dobra cura Markova? Bog te pomogo pa što ne reče?

– Rekla sam. – jedva prozbori.

– Kaže ti ćaća da si uslužna i čestita, mogla bi i u časne sestre?

Janja ne odgovori na pitanje jer nije imala potvrdan odgovor, samo se silno veselila buletinu što joj ga dade ćaća. Preplavi je osjećaj sreće kakav je molila od Gospe istog dana. A kad joj svećenik dade molitvenik i mali zamotuljak s kockama šećera, Janji se učini kako ju je Gospa čula i nagradila. Zahvali joj u srcu i ponese tu ljubav u život koji ne bijaše nimalo lagan, ali ga je Janja provela u radosnom služenju.

Iva Bagarić/Tomislavcity