Sjećanja su bitna i potrebna. Često će nam dobra sjećanja pomoći razumjeti društvene mijene i dati zorniju sliku jednog vremena.

Manje se uvijek, oko prvog svibnja, sjeti poznate rečenice „rad je stvorio čovjeka“ pa oživi sjećanja. Kao da vidi svoju Veru kako naglas čita lekciju iz biologije „ Darwinova teorija evolucije“ dok ukućani plasiraju komentare ne obazirući se na učenicu. Prva se javila baba Manda držeći se za leđa:

Ja bi’ rekla kako rad čovika iskrivi i to više na livu stranu. Nemoj ti, Vere, to što učiš metnut u glavu za istinu.

Onda iz Manje progovori  drvosječa, orač, kosac, zidar…

Ako je rad stvorio čovika, ko je onda stvorio našeg Mirka?

Ironična opaska namjerno je bila usmjerena prema sinu Mirku, tada zagrebačkom studentu koji je, donijevši malo znanja s agronomije, tumačio pravilno obrađivanje zemlje. To je poprilično živciralo njegova oca Manju koji je Mirkovu teoriju rada nazivao „sukanje“.

– Vi na primitivan način obrađujete zemlju. Tko još kopa motikom i krči ledinu krampom? Samo bedaci, kužiš stari. Čovjek je za to napravio stroj i stroj treba zamijeniti čovjeka, ne?

Ne zna se što je više iritiralo Manju, ili preziranje „crnčenja“ ili zagrebački govor. Uzrujan bi zavrtio glavom, pljunuo na stranu, odmjerio sina i očepio:

– A di su nam strojevi? Dotraj na njivu i ori!

Uslijedila bi rasprava u kojoj je Mirko branio svoja stajališta i uvjeravao oca da nabave traktor i priključke. Žao se Manji bilo rastati od njemačkih maraka ispod dušeka, ali je brzo, kao i većina u selu, konjsku zapregu zamijenio zetorovim traktorom.

Radilo se tih godina u duvanjskom kraju. Oralo traktorom, ali i kopalo motikom. Uglavnom su kopale žene, onako muški. Mjerilo radišnosti bili su težački poslovi.

– Dok Nevenka dođe sa svog poslića, jetrva joj Ruška prikopa veliku bašču. Razlika je Ruška od profesurice – bili su uobičajeni seoski komentari.

Bilo je to vrijeme kad su obrazovane i zaposlene žene radile seoske poslove, ali nisu bile cijenjene kao one domaće čiji su vrtovi bili uređeni i bez travke. Težiti izvrsnosti može se samo na svom području djelovanja, inače i najbolji mogu negdje biti „čiste nule.“

– I u mene bude svega – pravdala bi se Nevenka.

– Dadne Bog i di se ne radi, najviše je do godine – čula bi Nevenka poznati zaključak i jasnu poruku.

Vrijeme odmaklo, Manje ostario, a Mirko povremeno dođe iz Švicarske s novom pričom.

– Ovo naše polje je bogomdano, šteta što je neobrađeno. A kako bi tu uspijevalo povrće kad bi se riješilo navodnjavanje? Uz malo ručne obrade, mogao bi se steći dobar urod. Bila bi to i odlična rekreacija na zasađenim parcelama. Svijet toliko cijeni zdravu hranu. Danas je privilegij imati vrt.

– A ko će kopat u njem? – upita Anđa začuđeno pa se brzo dosjeti odgovora.

– Opet, kakva je sramota kopat? Umisto u skaku i ‘erobik mogle bi žene u vrtlić i lipo se zabavit u poslu. Doduše, nisu im one uske gaće s crtom za kopanje. Ali, kako više nema stida, mogu u njima zgodno radit i lako se priget. Kopanje će i’ utančat. U moje vrime nije bilo debele žene u selu. Zdravlja mi!

Stari Jakiša je govorio da žene nisu kopale do posli onog rata. To je dotada bio muški poso. Onda im Tito dade motiku u šake kad su se počele čapračit s muškadijom. Jakiša je računo „novi vakat“ otkad su žene zajašile na motiku – prisjećao se Manje.

– Kopanje je odlična tjelovježba. Moglo bi se spojiti ugodno s korisnim – zainteresira se Mirko – treba to samo malo popularizirati.

Manje je sada mirnije slušao Mirkovu govoranciju, ali bi mu srce uvijek jače zakucalo kad bi u polju vidio novu brazdu.

Iva Bagarić/Tomislavcity