Iza nas je nedjelja Božanskog milosrđa – Bijela nedjelja – Mali Uskrs. Vrijeme puno duhovnih sadržaja, ali i tjeskobnih vijesti o pošasti koronavirusa. Sadržaja napretek, a izbor je na nama.

Mogli smo u minulim danima obogatiti svoje znanje o sveticama katoličke vjere, sv. Faustini Kowalskoj i sv. Bernardici čije su slike resile zidove naših baka. Mogli smo ih bolje upoznati kroz prikazane filmove o njihovom životu. Zanimljivo kako su Božji odabranici uglavnom bili neshvaćeni, osporavani i izloženi bolestima i trpljenju. Slavu su doživjeli tek poslije ovozemaljskog života. Tako znakovito i aktualno.

Svjedočimo trpljenju i umiranju popraćenim medijskim linčem. I danas smo spremni prije osuditi, nego trezveno prosuditi.

Naravno, nije to generalno. Bogu hvala. U vječnoj borbi dobra i zla, dobro ima ljepše lice. Prepoznatljivo. Daj Bože da dobro prevlada distance što ih odavno postavismo u sebi i oko sebe kao svojevrsnu  „zaštitu“.

A vidjeli smo kako je dobro lijepo kroz brojne donatorske akcije naše dijaspore, domaćih poduzetnika. Očitovalo se i u Rami minulih dana kad su susjedi muslimani gasili požar kako bi njihovi sumještani katolici slavili Uskrs. Bilo je to dobro na djelu i polučilo je lavinu lijepih komentara. Ljudi su željni dobra. Blago onima koji ga dijele.

A ima ih. Jedan od njih je nedavno preminuli hercegovački franjevac, Ante Kutleša. Fratar toplog pogleda, sin duvanjskog kraja, dugogodišnji misionar na crnom kontinentu. Kao da je toplina afričkog podneblja isijavala iz fra Antina lica, nije se mogla ne zamijetiti. Donijevši dašak daleke Afrike u rodni kraj, ostavio je vidljivi trag Božje ljubavi iza sebe kao svjedočanstvo i poticaj. Život misionara, vrijedan divljenja i poštovanja, ne bijaše ni lagan ni ugodan, ali širitelji evanđelja  to dragovoljno prihvatiše. Patnja iz ljubavi, kao oznaka odanih, zagrlila je fra Antu i u Majčinu Međugorju.

Njegov odlazak Gospodinu, rodni kraj je proživio uz blagu tugu, ali i veliku zahvalnost. Vjernički puk ispraćao je ovoga travnja svoje redovnike, u mislima. A oni u  habitima, sklopljenih ruku, ponesoše u Nebo dobro za koje se opredijeliše služenjem u poniznosti.

Poput svete Faustine i svete Bernardice ostaviše iza sebe trag ljepote, one neprolazne i istinske po kojoj smo svi pozvani biti bolji ljudi.

Iva Bagarić/Tomislavcity