Od brojnih titula i zvanja što ih žene dobiju školovanjem i zaslugama na poslu, udajom stječu još pokoju, onu: neviste, mlade, ujne, strine, a u našem kraju i onu po mjestu odrastanja. Tako se udajom u novi dom ponese i ime rodnog sela, bez obzira jesi li odrasla u gradu. Iskopaju se korijeni dotične pa se sama začudi kad je zazovu Roškulja jer joj je otac Rožanin. Tim slijedom žene steknu ime koje im se ponekad i ne sviđa, ali??

U stvaranju ženskih etnika obično se na ime muškog dodaje sufiks – ka, – kinja… Često se u izvođenju odstupa od jezičnih pravila pa izvedenica poprima i autorsku obojanost, s notom pejorativnog prizvuka; Virkulja umjesto Virka, Roškulja umjesto Roška, Luguša umjesto Lužanka…

Sve je to dio našeg mentaliteta, običaja pa i osobnosti domaćina mjesta u koje se udaju. Žene u pravilu prihvate novo ime i odzivaju se na nj, koliko god im zvučalo čudno, smiješno ili grubo. Svako protivljenje može polučiti još kakav nadimak iz kojeg se iščitava i zapažena narav. Lako se može ponijeti ime kakve Prnde ako se ljutiš. Ljepše ako težiš profinjenosti, Prdipleske ako si netaktična u govoru, Linguze ako se ne viđaš na njivi, Sarke ako previše hodaš po tuđim kućama…

U novije vrijeme, komunikacija je sve uljudnija pa se više koristimo osobnim imenima ili blagim kraticama tih imena. Kulturno ophođenje zaživjelo je u svim dijelovima našega kraja, kako u gradu, tako i na selu. Rijetko se žene oslovljavaju po mjesnom podrijetlu, osim ako nisu iz drugog kraja.

Poprilično se drži do regionalne pripadnosti pa su imena Bosanka, Kaurka, ‘Ercegovka još u uporabi. Istu sudbinu imaju i Duvanjke kad udajom promijene mjesto prebivanja, primjerice Posušje ili Kupres. U susjednim mjestima ona predstavlja rodni kraj.

Duvanjka nije Hercegovka, niti Bosanka, a ni Dalmatinka, iako svakoj sliči pomalo.

U Posušju su jednu Duvanjku zbog onog „bona“ u govoru, upitali:

Ti si više Bosanka, nego ‘Ercegovka? Svaka druga ti „bona“, čovik ti nije doša, nego došo? Praviš hurmašice, kuvaš pitu, pečeš kavu?

Šta je vama, boni – usprotivila se dotična – kakva Bosanka? Ni blizu! Bosanke u Duvnu imaju svoj status. A Duvanjka, uz sve ovo što spomenuste, kuva rašćiku, peče ušćipke, zna šćinut dite kad ne miruje u crkvi, okopat njivu kumpira, pomust kravu, namirit čeljad i uredit se za dernek da sve na njoj „gori“. Duvanjka vam, lipi moji, more ono što malo koja žena umi. A, naiskolo, što drži do kuće? Sama kreči, primišća ormare i voli da je sve po poslidnjoj modi.

– Istina, Duvanjke su čestite i radišne, ali prilično naivne – usudi se jednom komentirati prijatelj Jere iz Splita – one brzo oproste nevjeru i ne daju lako razvod braka. Bore se za muža k’a lavice i kad vide da je vrag odnija šalu i muž otiša s drugom. Reka bi kako su lipe, a slipe.

– E, nije to slipoća, to ti je snaga, pretelju Jere! – usprotivi se prija Mara – pogazit sebe za dobro svoje dice, to ima samo u nas. Razlika je Duvanjka. Ne da lako ono za što se klela. Jedna je moja rodica očitala bukvicu svom čoviku – priljubniku: „Radi ti od svog tila pogrdaluk kad mu ne meš zapovidit, ali ne ćeš od mene pravit raspušćenicu kad sam uvik bila „ na svom mistu“ , ne ćeš ni dicu pravit sirotinjom kod živa ćaće.“ On se još neko vrime vuco s tom nekom dok ga nije kišnula. Onda došo kući k’o crna obraza, nije mogo svitu u oči pogledat. Žena ga primila u kuću i dicu svitovala da ga gledaju k’o pravog ćaću. I, eto, živio neredno, a umro s redom zbog čestite žene. Duvanjke drže do braka, k’o prave žene. One još poštuju ono ŠTO PRATAR REKNE S OLTARA!

Iva Bagarić/Tomislavcity