Malo je sela u duvanjskom kraju koja nemaju svoju ‘Ercegovku. Nekad se taj nadimak nosio po roditeljskom podrijetlu iako su se dotične ‘Ercegovke rodile u duvanjskom kraju. Uvijek je veza između duvanjskog kraja i zemlje hercegove bila jaka, uvijek su južni vjetrovi prijali oštroj planinskoj klimi.

Sve je više novih nevista iz okolice Neretve koje dovode mostarski studenti po završetku studiranja, ali sve rjeđe ponesu ovaj lijepi nadimak. Budući da se Hercegovina, dolaskom blage klime, protegla od Studenih Vrila do  Šujice, dično ime Hercegovke ponijele su i Duvanjke, iako se razlike još naziru, s naznakama nestajanja.

Svojedobno su cijele obitelji iz Hercegovine doseljavale u Duvno radi boljeg života. To su uglavnom bili stočari koji su po duvanjskim planinama napasali svoja stada jer u Hercegovini zvizdan sažeže svaku travku. Tada je vrijedila ona „ Duvno- zlatno guvno“ , a staro ime Delminium imalo puno opravdanje jer se živjelo od stočarstva. Ovca (delma) bila je najzastupljenija stočna vrsta. Poslovično pametni Hercegovci tako su zaposjedali zelene proplanke, a u njihovu podnožju pravili privremene nastambe,  kasnije i kuće za stanovanje.

A kako domaćin, s razlogom, polaže   prava na rodni kraj, i gostoprimstvo mu je varljivo, ovisi od osobnog interesa, a dakako i osobnosti.

Nevista Ercegovka je uvijek bila premija za kuću u koju dođe, uz moguće posljedice. Iako je svojim znanjem i sposobnostima vodila kuću, kao i svaka „glava“ bila je izložena kritikama i zavisti slabijih.

– Ercegovke su provećurne – priznala je kuma Anka- ali triba se znat ko je čovik u kući. One slabije slušaju ljude od nas domaći’. Ako nije po nji’ovu, ajme! Bolje je oženit kakvu tuplju da te sluša, nego pametnu pa ne smiš glavom krenut.

Anka je za tu tvrdnju imala argumente. Upravo joj se povjerio  sin jedinac koji je s ženom ‘Ercegovkom prodavao njihov bijeli luk na pijaci u gradu.

– Bolje da nisam išo s njom – reče majci u povjerenju– ljuta je na me i napeta k’o puška. A ima i pravo.’ Ko god dođe kupit luka, ja ga znam pa okrenem u priču. Mrd tamo, mrd amo, doznam kako smo daljnji rod. Di ćeš rodu naplatit? Ja još primaknem miri koju glavicu i izljubim se s rodijakom – namještajući kapu, počeša se iza uha pa nastavi.

U te mire  dođe Lenka, lipa gradska gospoja. Ima svoju gostijonu, svratim ja tamo ponekad. Ona meke beside, a lipa struka, zašla sa mnom u iglenu. Vidim ja žena popriča na me. Da se kanim Lenke, ja joj dam dva kila za kilo, mislim se digod će me rakijom počastit. I tako, prodamo luk, a para malo, skoro ništa. Naljutila se žene i otišla drito kući prije mene. Ja s ono malo zarade svratio u Lenke i tamo potrošio, nisam imo za što kupit prašinu za kumpire. Kriv sam i gotovo.

Anka je stala na sinovu stranu čuvajući njegov muški ugled, ali mu je idućeg ponediljka izričito naredila:

Neka nevista sama iđe na pijacu, triba štogod i kući donit.

Iva Bagarić/Tomislavcity