Mara i Anđa su, otkad znaju za sebe, štovale Gospu, pješačile u Njezina svetišta i molile krunicu svaki dan.

Vijest o Gospinu ukazanju u Međugorju, prihvatile su otvorena srca, osjetile su ga kao uzdarje Neba na usrdne molitve pobožnog puka. Nisu sumnjale ni trenutka, već poslušno prihvatile poziv na molitvu, post i pokoru, iz čiste ljubavi koja je do njih odavno pronašla put.

To je ona ponizna vjera naših matera; vjera kojom su može oplemeniti patnja, vjera po kojoj se uzdignute glave  svjedoči istina, vjera koja odgaja ženu u čuvaricu obitelji, vjera koja bistri obzorja i nudi jasnu sliku po kojoj si oslobođen  puzanja i bauljanja.

– Velika je milost Božja! – rado svjedoči Mara spominjući se malih znakova velike Božje ljubavi što ih je primila idući u Međugorje. Vidjela je brojna ozdravljenja na duši i tijelu. Nadasve, osjetila dar nutarnjeg mira po kojem se mogu nositi sve životne nedaće.

– A sićaš li se, kuma, kad se izgubismo u bovskoj Dragi? – ushićeno će Anđa ne čekajući odgovor – sunoćalo se, a nas dvi same. Bilo je vako prid godišnjicu, odma posli rata. Drvlje ozelenilo, zaresle stare staze kako se nije išlo u ratu. Ne vidiš ništa, već komadić neba. Bile smo se malo pripale da nas noć ne zatekne u šipražju. Onda se ti ojunači i reče odrišito: „Niko se nije izgubio, ko je pošo Gospi!“ Brzo smo nabasale na neki putić i izašle na čistinu.

– A napasti na svakom koraku? – prisjeti se Mara – od zmija po putu do usijani glava?  Nismo nijednu ubile, a mogle smo. „Nek iđu svojim putom“, rekle bi i gazile naprid. Nismo se raspravljale ni s onim uljudnim čovikom kad nas sažaljivo ponudi sokom pa reče kako smo u zabludi i mučimo se bezveze. „Neka muke, po njoj ćemo se spasiti!“, reče mu ti i lipo zahvali.

– Ma, i smijale smo se dobro – veselo će Anđa – kad smo na Vraniću pile „karlovačku“, tada sam obećala sebi da se ne ću ljutit na Manju što dobro voli pivu, i mene je vratila u život. Još kad mi onaj klapac reče: „ Baba, dobre ti pume, bi li i’ prodala?“ Nisam ni znala da su skupe i moderne, donio mi i’ Tome iz Švicarske, za puta.

Kao prave hodočasnice, kume su usput činile i svoja mala dobročinstva, svraćajući u siromašne obitelji i darujući potrebitima. Tako su sklapale prijateljstva, napose s jednom Milkom koja ih je preduhitrila pitanjem:

– Kakva vas potriba goni pa oklen-doklen iđete po ‘vom zvizdanu. Nama nije lako sidit u ‘ladu?

Ne goni nas potriba, već se ozivamo mi izdaljeg kad ne ćete vi izbliza? – zgodno se snašla Anđa jer je s namjerom zastala ispred Milkine kuće. Znala je, po Manjinu kazivanju, kako Milka živi s nepokretnim sinom, nekad su u njihove kuće dolazili u piće, vino i rakiju pred Božić.

– Malo je tako čestita naroda k’o od vas gori – domalo je Milka promijenila retoriku – kažu da u vas nema kljasta i sakata, sve zdravo k’a dren, voli vas Gospa.

Oživljeno prijateljstvo pretvorilo se u ugodno druženje. Milka bi se kasnije često kumama pridružila u hodanju do svetišta. Redovito bi ponijela buket svojih ruža govoreći kako su ruže Gospino cviće. To su  Anđa i Mara naučile od nje pa otada njeguju ruže u svom dvorištu. Otvorene ljepoti kraljice cvijeća kad zamiriše, kao da osjećaju Gospinu blizinu.

Iva Bagarić/Tomislavcity