Naučio je ovaj svijet u duvanjskom podneblju otimati za život i polju i planini, ali i prinositi i darivati Stvoritelju i zahvaljivati Mu na svemu, pa i na teškoćama ako ga snađu. To je ona najljepša i najvrjednija dimenzija običnog čovjeka, kao najbolji putokaz ka pravom cilju. Životna mudrost naših predaka stečena na koljenima, a vrijedna divljenja i poštovanja.

Tko od nas ne pamti te male – velike ljude ogrubjele od teškog posla, a s dušom toplom i širokom kao Polje duvanjsko. Dobili smo tu širinu duha s majčinim mlijekom i dovoljna je za sve životne bure i oluje. Hoćemo li je izgubiti pred blještavilom lažnog sjaja?

Nekom se govor o duši i patnji čini patetičnim i neprimjerenim vremenu u kojem živimo, budući da smo postali popularno hladni i proračunati. Ne treba zamjeriti nikom tko promiče bešćutnost kao vrlinu. Potrebna mu je molitva. Ali ne treba se ni vrijeđati, ta sretni su oni koji mogu plakati nad patnjom bližnjih. Zašto plač poimamo kao slabost? Dobro je moći suosjećati i imati dušu.

Jednu takvu toplu dušu imao je boležljivi dječak Ivan, Kajin jedinac. Teška bolest prikovala ga je za krevet od ranog djetinjstva i priuštila mu veliku patnju. Podnosio ju je strpljivo uz usrdnu molitvu svoje majke Kaje. Ona je bila njegov oslonac, a on njezina velika ljubav i križ.

Malo gdje žene tako junački nose križeve bolesti ili žalosti kao u našem kraju, nesebično se dajući za druge. One uspijevaju svojoj patnji dati smisao oslanjajući se na Boga Utješitelja. Kaja je samo jedna od mnogih koje strpljivo podnose teret. I Marica i Blaga, Anica i Iva, Jela i Matija, Luca i Ružu…, sve se one drže uspravno i hrabro, crpeći snagu s istog izvora žive vjere.

Tako će na uobičajeni upit: „Kako si?“, Ivan kao i njegova Kaja odgovoriti: „Dobro, kako je Bog dao.“Jednostavan odgovor u kojem se krije prihvaćanje patnje iz ljubavi. Krepost blaženika.

U vrijeme korizme Ivan posebno voli pjevati Gospin plač. To mu je draga pobožnost. Voli kad s njim pjevaju i njegovi bližnji. Uvijek se iskreno rasplače odmah na prvom stihu „Muka gorka Gospodina..“, a i Kaji se onda svrnu suze i kontajući Plač, proplače i sama, udarajući se u prsa zbog pomisli kakve joj dođu u glavu, uspoređujući svoju patnju s onom Gospinom. A ganu je i Ivanove suze nad Isusovom mukom.

Ivan „Plač“ zna napamet, zapamtio ga je po slušanju. Kad dadne oduška svojim suzama, Ivan se smiri i glasno pjeva stihove, a suze u očima mu zamijeni blagi sjaj. I Kaja se na kraju pjevanja osjeća bolje, kao da joj padne teški teret sa srca. Posebni su ti korizmeni petci u Ivanovoj sobi. Oslobađajući. Doživljaj kojeg je dobro iskusiti.

I ova mala priča neka bude svojevrsna zahvala i odavanje priznanja običnim malim ženama iz našeg susjedstva. Pravim heroinama. One mogu biti gorljivi primjeri vjere. A njihova patnja će zasigurno biti plodonosna. Same će ponizno priznati kako se ne mogu osloniti samo na svoje ljudske snage, pouzdaju se u pomoć s Nebesa. A uzor im je Majka koja je oplemenila ljudsku povijest jednostavnim riječima: „Neka mi bude po riječi Tvojoj.“

Iva Bagarić/Tomislavcity