Zavijorila trobojnica na Šiminoj kući, a Kaji od miline srce zaigralo i oči orosile suze radosnice. Boreći se s navalom emocija što ih potaknu neprospavana noć, Kaja se raznježi pred ljepotom ukrašenog dvorišta. Zatopli joj oko srca gledajući obilje kolača, pita, uštipaka i kiflica što ih po običaju donesoše susjede, kume, prije i rodice. Bijaše to zasluženo uzdarje jer je i Kaja svima nosila.

Kakvim se zajmom zajmiš, tako ti se i vrati – opomenu baba Janja nevistu uvik je bio „Milonja uz Dragonju“ – poentira.

A kad Kaja spomenu svoj odlazak na šminkanje, baba se zagrcnu i potetura:

Krstim se livom priko desne! Evo što je cili svit poludio, ali kud će moja nevista?  – onda začini još jednom iz škrinjice. -„Šta god u svitu, nadaj se i kod kuće.“

Kaja se opremila za odlazak na uljepšavanje. Ponese u vrećici novi svileni ogrtač kako bi se, kad dođe kući, lakše preodjenula. Objasni Šimi da dođe po nju u dogovoreno vrijeme, a onda uzbuđeno otvori velika blistava vrata sa zlatnim slovima i utonu u bijele jastuke ugodnog prostora.

– Lako je se na dobro naviknuti – razmišljala je uživajući u tretmanu pedikure i manikure. Pri friziranju i šminkanju stidljivo je pogledala u veliko zrcalo zanesena osobnom preobrazbom. Prisjećala se davne mladosti kad su se šminkanje, lakiranje nokata i kratke suknje poimali kao loša pojavnost. Većina roditelja, posebice očevi, branili su kćerima sve što je odstupalo od prirodnog i pristojnog. Djevojke su potajice rumenile obraze crvenom kartom, a onda i svim pomadama koje su im dolazile u ruke. Želja za uljepšavanjem bila je jača od zabrana i običaja. Sve je to Kaja osjetila na svojoj koži, ali nije ni u snu mogla pojmiti kako će u svojim zrelim godinama okusiti i blagodati vrhunske kozmetike. Konačni učinak uljepšavanja, ostavi je bez daha. Promjena je bila drastična, jedva se prepozna u zrcalu.

Raznolike misli rojile su joj se u glavi. Kako će reagirati Šime? Šta će joj reći jetrva Nevenka? Sjeti se na trenutak i bajke o Snjeguljici i onog pitanja: „Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je?“ U svojoj sreći imala je razumijevanja i za zločestu maćehu: „Šta će ženica? I ona zaslužuje svoju bajku.“ Kaja je svoju upravo doživjela.

Vidno zadovoljna, sa širokim osmijehom na licu, zatvori sjajna vrata i uputi se prema parkingu gdje ju čekao Šime. Novi izgled tražio je i lijepo i uspravno držanje, sitniji korak i lagani hod u novom svilenom ogrtaču.

Šime je otvorenih usta pratio nepoznatu gospođu predbacujući samome sebi:

Za ovom bi se, kruva mi, i bolestan okreno. Ovo je reć žensko! Nije ni moja Kaja za bacit, ali grampa kad iđe, kosa je poklepuši, gaće na gumu se skesaju – odjednom poskoči od iznenađenja vidjevši kako mu nepoznata ljepotica prilazi.

Nu, nu, evo je vrcom k meni?! Đavle u stine! Oće u auto?

A kad Kaja otvori vrata i sjede do Šime, on se nezgodno zakašlja, nestade mu daha pa jedva progovori:

– Jesi li ti to, bona ne bila?

– Ajde, Šime, ne izvodi, koda si obzinut.

– Je Kaja! – jedva izusti pa je ponovo pogleda i, vidjevši dugačke nalakirane nokte i umjetne trepavice, opet izusti:

– Nije Kaja!?

Đaa te takog, nemoj me zafrkavati – odbrusi mu Kaja namještajući oko sebe svileni ogrtač. Pri tom joj Šime na nozi ugleda veliku proširenu venu pa s olakšanjem ponovi:

– Je Kaja!

Pri povratku kući Šime je ispod oka zagledao Kaju uživajući u njezinom novom izgledu, ali joj nije dijelio komplimente, nije on od toga. Negdje na pola puta, prolazeći poznatom dionicom, upita je smješkajući se:

– Sićaš li se ti, Kaje, one velike gloginje u polju. Onde smo se nekad zaustavljali kad smo ‘odali.

– Gledaj kud voziš, Šime! Mogli bi završit u jarku. Šta njem pada na pamet? Eh, svašta ćeš…?

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Tonka