Jure ne voli slaviti rođendan jer zna kako njegov ne odgovara istini. On se, po kazivanju, rodio za šporetom na povir Gospina Začeća pa su ga „prinili“ u novu godinu. Valjalo je bit godinu mlađi; zbog vojske, škole ili pukog običaja.

Jure stoga redovito priredi malo slavlje za imendan, voli on svetog Juru jer je bio junačina. Njegov unuk Jure se potrudi posjetiti djeda upravo tada, na obostrano zadovoljstvo. Dida Juru vesele trenutci zajedništva s unukom koji je dobio ime po njemu. Javno priznaje kako se unuci vole više od dice. Posebno mu imponira unukova snaga i fizičke vještine.

– Junačka ti je ruka, Jure! – potapša ga djed po mišici ponosno – da si se rodio u Mijatovo vrime kokad bi otišo u ajduke, vidim ja tu forcu u tebi. Šćeta što se više ne baca kamena s ramena, ti bi odbacio svima, kokad vidim.

Na te djedove riječi mladi Jure zavrnu rukave i pokaza nabrekle mišice, rezultat njegova ustrajnog treniranja i tjelovježbe. Želio je ugoditi djedu koji se hvalio unukovim športskim uspjesima, posebice pred kumom Manjom, i on se voli „propinjat“ sa svojim unucima.

Ali, ponosno nadimanje dida Jure u trenu se pretvori u neugodno iznenađenje kad na unukovoj mišici ugleda istetoviranog zmaja.

– Vrime te ubilo! – burno reagira – nemoj mi ružit ime. Kad si se iscrto? Znaš da ja to ne volim?

Zatečen pred neočekivanim prizorom, did Jure odluta u sjećanja.

– Ti si sto puta čuo priču o  sinu moga kape Hansa koji je volio tvog ćaću Ivana. Čovik imo firme i pare, kuće i auta, i tog sina jedinka koji se nije naučio radit. U to vrime nosio kožnu odiću, a o njem visile lančine, menđuša u nosu, tilo išarano. Nema živine kakva nije bila na njegovoj koži? Jamilo ga, eto ti!

– Mi se svi čudom čudili – spontano priču preuze Manje – evo, lanci i koža, ali kud će s menđušom u nos, u gubicu, đavli bi se čudili? U nas se tako krmetu uvlačio belendžuk da ne rove? Mi smo tog Hansovog  zazvali „Menđušar“, i nako među sobom govorili kako „ne meš sve sastavit“. Vidilo se kako Hans zavidi nama na našoj skromnoj dici kad bi dolazili radit ko studenti. Ivana zavolio poprave, u kuću gavodio.

Zanesen u priču starih prijatelja, unuk Jure se trudio opravdati:

– Ja fakat volim japansku kulturu. Ovaj zmaj je simbol inteligencije i mudrosti, zato sam ga dao istetovirati.

– Nu, japanski zmaj!? – začudi se did Jure – ja sam mislio da je to zmaj kojeg je pogubio sveti Jure? Eh, jadna majko, kud svit ode?! Šta će ti japanski zmaj kad imaš imenjakova?

– To je ta vaša irovita narav! – šaljivo će Manje – da si umio pričekat da se želja slegne, možda bi te prošlo? Ja se čudim kako se ne bojite igle? Evo, ja bi’ se cijepio da se ne bojim žvrcanja, još me taj stra’ goni od ditinjstva.

– Nema više igle u tetoviranju – pojašnjavao je mladi Jure – sad je ta tehnika skoro bezbolna.

Nestalo je junaka, Jure! – Manje žmirkavo zaplovi u motrenja – tuđe se voli, a svoje ne poznaje ili prizire. Domalo ćemo se pogubit u dodvoravanju gorem od sebe.

– Triba nam jedan sveti Jure! –  did će odrješito – valja ga od Boga izmolit. Mora neko zauzdat zlo što nas napastuje. Polje nas zove, vrime je ubrazdit, Jabuku krtica nagrdila. Grijota je ne dizat struge o Jurjevi. Neka na okrajcim reste cviće.

Iva Bagarić/Tomislavcity