Kažu kako je pametno napisati sve što se treba reći u nekim važnim prigodama. Dobro je paziti na protokol. Potrebno je to kako se, ne daj Bože, ne bi zaboravilo nečije ime. Sve to ima svoje zašto i treba o svemu voditi brigu. Uljuđenost je odraz znanja, kulture i civilizacije. Treba težiti tome.

Dogodi se ponekad da sve gore navedeno padne u vodu. I nije to lijepo. Uskovitlati masu i pobuditi nelagodu ravno je divljaštvu. ALI?! ALI?!ALI?!

Onda kad srce progovori puštajući glas istine kao krik na dobro upakiranu nepravdu, onda je to dopušteno, čak i poželjno. Onda onom koji smogne snage pustiti glas, treba skinuti kapu. Treba mu stisnuti ruku i zahvaliti.

Tako na kupreškoj visoravni progovori srce, tamo je uvijek govorilo. Odzvanjali su s Kupresa i klici i krici, i jauci, i pjesma ponosna, kao povijesni usud.

A dođu trenutci kad nepravda zaboli, kad licemjerstvo uvrijedi istinu, kad pravda osjeti bol pred izrečenim hvalospjevima sebeljubnika. Pobuni se nešto u običnom malom čovjeku koji je uvijek jasnije vidio jer gleda iz čiste perspektive, neopterećene dodvoravanjem, ta ništa mu se ni ne nudi.

Kad srce progovori istinom i kad vojnik zaori pokličem kakvim se glasao ulazeći u boj za svoju kuću, svoju djecu, svoje groblje, onda zašuti uljuđenost. Nikakvi maniri ni protokoli nisu bitni. Sve je manjkavo i kukavno pred glasom čovjeka – vojnika- branitelja, danas gubitnika, zaboravljenog i zanemarenog.

Stoga, ne treba prezirati glas srca, srca koje se usudi „boriti s vjetrenjačama“, srca u kojem bukti ljubav za dom, za domovinu, za pravdu. Koliko je samo povrijeđenih braniteljskih srca i ranjenih duša ušutkano vještim obmanama rječitih i učenih. Koliko takvih branitelja u ove zimske dane sjedi u hladnim kućama na granici materijalne bijede dok se povlašteni ljuljaju u udobnim foteljama krijući se iza braniteljskog imena i braniteljskih zasluga.

Pa, neka srce govori. I nema veze što mu glas drhti, što mu se ruke tresu, što mu oči orose suze. Nije to slabost. To je junaštvo. Ustati i progovoriti. Treba. Neka nadređeni zastanu, promisle i neka znaju kako su svoje karijere izgradili na onima koji ne znaju lijepo i tečno pričati, ali sve vide jasno i čisto.

Neka zašute svi koji se hvale domoljubljem i čovjekoljubljem, a nije ih ni najmanja briga kako žive branitelji narušenog zdravlja bez ikakvih prihoda. I dok izgovaraju njihovo ime perući osobnu savjest, neka znaju kako to licemjerstvo nekoga vrijeđa.

I neka srce govori. Neka govori istinom i ponosom. Neka oni što su „uzeli riječ“  ne pomisle kako su u pravu. Pravo i pravda nisu isto. Istina ima ljepše lice. A svi smo na Nju pozvani.

Iva Bagarić/Tomislavcity