Prva asocijacija na hercegovački kraj je – kamen. Od onog u suhozidu što je bio zaklon i granica, do onog isklesanog i ugrađenog u kamene kuće. U kamenu i s kamenom se živjelo i umiralo. Oplemenjen ljudskom rukom kamen je postajao ljepota, trag u prolaznosti.

I djeca su se svojedobno igrala kamenčićima. Pet pitonjaka, malih kamenčića, obilježilo je brojna odrastanja. Kao vrsno pedagoško pomagalo i pitonjci su razvijali motoričke vještine koje su utjecale na kognitivne sposobnosti. Tada su generacije na livadama „učile kroz igru“, ono što tako zdušno promiče suvremena pedagogija.

Bacanjem kamena s ramena odrasli muškarci su se zabavljali, mjerili snagu i moć, poželjnu u svijetu odraslih, ali i djece. Rođenim na kamenu darovana je čvrsta desnica i oko sokolovo što se itekako očitovalo u bacanju kamena po željenoj putanji.

Kamen je bio glavno oružje i u dječjoj igri. Unatoč strogom odgoju, dječje tučnjave su bile česte. U pravilu su se događale po povratku kući iz škole. Kad bi odmakli iz učiteljeva vidokruga, dječaci bi na glasan uzvik: „Ko je najjači?“, bacali školske torbe, hvatali se u koštac kako bi pokazali svoje borilačke vještine. Domalo bi ta bezazlena igra prerasla u pravi rat u kojem su se koristila sva raspoloživa sredstva. Sijevale su stijene između zaraćenih skupina sve dok jedna skupina ne bi doživjela poraz kad bi počela bježati ispred jačih.

Više puta bi, u igri rata, kamen pogodio nečiju glavu, tada bi ranjeni junak glasno zaplakao. Tu je prestajala igra i nastala bižanija. Ranjenik bi glasno ridajući išao kući dok bi mu suborci nosili knjige i pružali moralnu potporu.

– Čija je glava danas razbijena? – čulo se  pitanje odraslih prolaznika, a onda i uobičajena krilatica – „neko će pokusat poparu“.

Majke su često dodatnim šibanjem kažnjavale sudionike tučnjave, a gore od šibe boljela je prijetnja o kazivanju ćaći.

Šta si tražio, to si i našo! – tako bi poentirale ostavljajući šipku na  počasno mjesto.

Rijetko bi se krivila suprotna strana, iako bi majke pronašle krivca upravo tamo. Dogodile bi se ponekad i verbalne razmirice ženskog svijeta, ali je ta pojavnost bila nepopularna. Dobri roditelji se ne bi svađali zbog dječjih sukoba jer bi djeca brzo zaboravila svađe i tučnjave i uživali u zajedničkoj igri dok bi odrasli teže liječili poljuljane odnose.

Marin Ivan se živo sjeća dana kad je, mireći zaraćene prijatelje, dobio kamen u glavu. Pogodio ga je rođak Antiša kad je u ljutnji ciljao Tomu koji ga je oborio u hrvanju. Ivanova razbijena glava primirila je razjarene dječake, nasta je tajac. Ovaj put Antiša je glasno zaplakao i ispričavao se Ivanu: „ Nisam ‘tio tebe, matere mi!“

– Znam, nisi ti kriv– Ivan je smirivao  dječake dajući Tomi školsku torbu i ulogu vodiča.

Mara je zabrinuta oprala Ivanovu glavu, dezinficirala rakijom i privila gavez pa zavezala glavu izglačanim bijelim rupcem. Nije nikoga krivila, to je bio njezin način, trudila se„ ne bacati kamen“ na druge, iako je dobro poznavala sinovu dobroćudnu narav.

– Dica su to, a s kim si – taki si!

– Sad imamo krizmanika – šalio se Jure kad je vidio da je Ivan dobro. Bijeli rubac bi se inače vezao krizmanicima po čelu poslije pomazanja i nosili bi ga na glavi neko vrijeme.

Sutradan je u školi učitelj dugo pričao o lijepom ponašanju i upozoravao učenike na opasnost bacanja kamenja u igri. Više je na njih djelovala nepravedno razbijena Ivanova glava, nego učiteljevi savjeti.  Polako su spoznavali ljepotu novih igara u kojima se ne baca kamen na prijatelja.

Iva Bagarić/Tomislavcity