Poslije prstenske užine Zorka je prionula spremati ruvo za komaru. Ona je prva u selu sebi otkala „putove“, do tada su to radile susjede muslimanke. Zorkina generacija je sama sebi spremala ruvo, tkale su, plele i vezle sve djevojke u selu. Ali ne bi svačija rađa doživjela pohvale.

– Zorkino progovara – rekla bi kuma Anđa – a tvoje, Nevenka, koda su krave žvakale. Cipaš žice u pletivu, tkalo stežeš i ne zbijaš jednako. Ne znam na kog si suvoruka? Mater ti lipo radi svaku rađu? Nekakva si špatna i zlomoćna – koda nisi na selu gojena? – i kuma bi nad slabijim rado pokazala svoju „dobrotu“.

– Zato joj se da račun, – branila bi je baba Joka. – Sračunat će ti u bobu šta god ‘oćeš. Nju triba školat’, a ove tuplje nek se doimaju rukodila. Nije Bog svakog stvorio za sve.

– Nije, – prihvate susjede jednoglasno i upuste se u aktualnu priču o Zorkinoj komari što se spremala tih dana. Sve su pomagale pletući pape i čarape, bilo ih je na stotinu pari.
Zorki je budući svekar na „ugovoru“ dao novac za namještaj, pa i više. Bio je to novi običaj jer su u duvanjski kraj već stizale njemačke marke, omiljeni „orlovi“. Tih sedamdesetih godina Duvnjaci su doživjeli svojevrsni civilizacijski šok. Iz teške bijede ušli su u materijalno blagostanje koje je donijelo i nove svjetonazore.

Duhovna i kulturna razina povijala se pod navalom političkog jednoumlja, ali je vidljivi materijalni napredak prijao svima. Običnom svijetu nitko nije mogao zabraniti vjeru, oni su je svjedočili u svakoj prilici, dok su buntovni bivali privođeni, oni hrabriji i suđeni i osuđivani, a napredniji intelektualci doživljavali su i političke progone.

Ali, kao i uvijek, novac je otvarao sva vrata. Pa tako i vrata malih trgovina gdje su buduće mlade kupovale darove svatovima koji su ih na „jabuci“, u nekim krajevima Duvna, plaćali novčanicom jednog „orla“. U drugim selima se nije bacala „jabuka“, ali se vraćao zajam, kao i sada, kako ti meni – tako i ja tebi.

Tako Zorka kod Mehinovca kupi darove za pedesetak svatova, ne pitajući za cijenu. Obe strane su bile imućne. Malo su se i dokazivali jedni drugima. Nekad je bilo i nadmetanja, ali ne kod sviju.

Svatovski dar je, po običaju, bio torba ćilimuša u koju bi se spremila muška košulja, ručnik, pletene pape, suknene i prtene čarape, a za cure su se kupovale najlon čarape, rupčići i „meruvani sapun“.

Kućna čeljad su se bogatije darivala, oblačila bi ih mlada od glave do pete, a najviše svekra i svekrvu. Imali su vješti duvanjski trgovci sve odjevne potrepštine za tu prigodu: džempere, kombinete, platno za suknje, marame i druge sitnice. Nema tog što se nije moglo kupiti u Starom domu, kod Enisa, Nune i Marije i drugih ljubaznih trgovaca. Vukle su udavače tih godina velike kese, a grad je bio pun života.

Rodbina bi donosila na „šerbe“ bogate darove, bliža svojta deke, jorgane, posteljinu, a dalja malo skromnije stvari. Pristojan dar bi vrijedio stotinjak maraka ili protuvrijednost u dinarima. Solidno se zarađivalo i kod kuće.

Komara se spremala dan prije svatova. Po nju bi dolazili mladićevi rođaci, s traktorom ili „tamićem“, kako se tko snašao. Polako bi se iznosilo spremljeno „ruvo“ jer se sve pratilo budnim okom seoskih žena i djevojaka koje bi poštujući običaj zadovoljile i, uvijek prisutnu, ljudsku radoznalost. Komaru su pratile djevojčine rodice, kume ili prijateljice. Slažući stvari, pokazivale bi publici sve što se iznosilo.

– Truba ponjava, truba ruta, valjani biljac – glasno je komentirala kuma Anđa – odoše i „putovi“ i ćilim, imat će šta vidit’ prikopoljci? Nema Zorkina tkala nadaleko!

– Velika deka, veliki jorgan – galamila je Stojka – još tri deke, sve velike. Bome za pripovid. Eno i vezeni jastuka i ćilimuša? Ima i’ više od pedeset. I prtilica torba za čobanluka?

– E, ne će vam je Zorka stavit na ramena. – Upade joj sikira u med, moja prijo. Oselit će u Zagreb. Eno i prakljaču odnese i lavor. I kudilju s privezanom vunom i vrteno. I uprticu? Ccccc! Ne znam šta će joj kad ne će ‘vamo živit’ – čudila se stara Janja.

– Kokad se ima, i tamo i vamo, pa prigone. – bila je zajedljiva tetka Kata. – Ja nisam odnila ništa već dvoje bozavce, nije se moglo, a nije se ni tilo, pa štaš? Nekom nikad zvizde.

– Tako nam je bilo svima, Kate. Kad se nema „tvrđa mater, neg’ maćeha“. Neka svit ima, Bogu fala dragome. – Stana se veselila Zorkinoj udaji jer joj je posredovala.

– Lipo je imati. Ne će nam ničije dobro dodijati. A, opet, Bože ti njima zdravlje i ljubav. Nije ni’ko sriću odnio u stvarušćinom.

Pred pametnim riječima, povuku se i zavist i glupost. Nastane tišina. Splasnu srasti i ustupe mjesto dobru kojeg ima u svakom ljudskom biću i jedva čeka ući u prazninu međuljudskih odnosa. Pobudi dobre vibracije, vidljive u novim, blažim komentarima.

– Bože ti svakom providi – veselo će baba Janja – a ni mene ne zaboravi. Nek se cura udaje, bila je malo i zastala. Svojim batom! A naka ženska glava?

– Eno dušeka, ima u njem dva’est kila, ja sam ga pravila – ponosno će Stana.- Svaki je zvrk na svom mistu, a ivice upravčene i jednake, nije nigdi zgutan, neće se zastidit’ za nj. I u Stani se probudila hvalisavost. Iako je bila opravdana, gubila je na ljepoti razotkrivanjem.

– Ima se šta vidit’, dušnje mi! – zaključi baba Janja. – ‘Vak’a komara nije odavno otišla iz sela.

Iva Bagarić/Tomislavicty