U vremenu blagdanskoga ozračja ljudi postaju bolji i ljepši. Radosni susreti prijaju svakome ljudskom biću koje je stvoreno na Božju sliku.

Mara bi se uvijek osjećala dobro kad bi svojoj kumi Ajši čestitala Bajram, unatoč malo pomršenim koncima življenja što ih je netko u svojoj zlobi ili neznanju, pomrsio.

Budući da su obje bile osvjedočene vjernice i razumne žene, njegovale su staro prijateljstvo poštujući različitosti vjere, što im nije bila prepreka, nego prilika. Znale su one da dobro nema naciju, nego je prisutno u biću koje zrači dobrotom i plemenitošću, i lako ga je prepoznati.

– Čudni su putevi Gospodnji – govorila bi Mara – svi mi svojim putem idemo prema Nebu, a Gori će se tražiti samo naša dobra djela.

– Jazuk je, moja kuma, što se svit uspoganio. Zlo je plaho ušlo u isana i tira ga na mržnju. Reži ko pašče, najviše na čovika mirotvorca. Gluho bilo.

I Jure je po pitanju raznolikosti bio osviješten, ali je u njem tinjala iskra sumnje jer je ga, kako on kaže, život tome naučio.

– Neko se ne mere ni s rođenim bratom ako je tisne naravi – tumačio bi – a mene najviše ljute ovi  „faktori“ sa strane što nas ko mire, a curiknuli su nas nazad za cili ljudski vik. Zabavljaju se oko nas primajući dobre plaće, a mi bi zapravo mogli nji učiti i o životu i o suživotu. Ali, štaš? Jadna ti je kuća u koju selo stavlja mir.

– Sićaš li se ti, Jure, kuma Ibraima? – priupita Mara.

– Sićam, ko banovac – osmjehnu se Jure. – Cilo misto je znalo Ibru. Bio veliki vjernik i čestit čovik. Kako je taj držo do beside? Kućom su oni bili od ljudstva, svoje volili, a naše poštivali. Davo je Ibro i za crkvu. Srio ga ja jednog ponediljka i po običaju upitam za sina Hasu koji je studiro u Sarajevu. Trznu se Ibro pa očepi: – Moj ti je Haso, kume, velika hrđa od isana. Ja mu dajem crno iza nokata da izući škole, da postane ćoek. A on meni kaže kako je naućio da nema Alaha, da su ljudi nastali od majmuna. Vidim, brecnem se ja i zaćepim mu gubicu. Sikteriso sam ga iz kuće i zabranio pod moj krov dok ne promine pamet. On će meni da nema Alaha. A šta je ćoek, kume, ako se Boga ne boji – obićni hajvan. Žao je meni Ajše, majka je to, brine se i plaće…

– Znam ja kad je to bilo. Slala je Ajša po meni misu svetom Ivi u Jajce. Brinulo je što se Haso odajto od vire. Nisam puno propitivala, ali smo se uvik dobro razumile, ko sestre.

– I naši je dosta u to vrime zanemarilo viru, zaveo i komunizam pa im odgovaro ateizam. „Svaka sila za vrimena“ pa i to vrime prošlo, a onda osvojio materijalizam i egoizam, nikako pobignut napasti.

– Ko nije stao na tvrdo, mlati s njim ko s aljinčetom na vitru – ubaci se Mara u namjeri da oraspoloži Juru jer bi ga često uhvatio pesimizam kad bi raspravljao o društvenoj zbilji.

– Sad ćemo se mi zasladiti hurmašicom, poslala nam Ajšina mlađa nevista. Tope se u ustima. Samo probaj.

Iva Bagarić/Tomislavcity